Aurora Borealis ili polarna svjetlost. Bilo da jednu od najposebnijih prirodnih pojava gledate kroz lokalne priče ili kroz znanost, svjetlost koja nebom pleše najčešće u zelenim i žutim tonovima u sjeverne zemlje privlači horde turista i avanturista. Laponci kažu da je polarna svjetlost trag koji polarna lisica svojim repom ostavlja na nebu.
Kad se u tradiciju uključi i Djed Mraz, upravo je on, kažu, angažirao polarnu lisicu da po nebu repom ispisuje tragove jer tako može komunicirati s Bakom Mraz i sa svojim vilenjacima. Znanstvenici, s druge strane, kažu da Sunce u svemir otpušta prašinu, a Zemlja tu prašinu privlači u svoje magnetno polje. Kad je vedra noć, Sunčevu prašinu vidimo kao polarnu svjetlost.
U koju god verziju vjerovali, doživljaj promatranja polarne svjetlosti vrijedan je visokog mjesta na popisu želja svakog putnika. No, kako ga naći, pogotovo ako ste na lokaciji poznatoj po Aurori Borealis tek nekoliko dana?
– Da se vidi, ne bi ti trebao vodič. Kad se jasno vidi, možeš sjediti i u dnevnom boravku i polarno svjetlo možeš gledati kroz prozor. Treba ga znati naći kad nije posvuda vidljivo – objasnio mi je svrhu plaćanja lovca na polarnu svjetlost Mikko Lantto, strastveni fotograf i lovac na Auroru Borealis. Je li to pitanje sreće?
– Ne, to je pitanje vremenske prognoze. Neprestano pratim gdje su oblaci, a gdje bi se trebali razići. Ali nema jamstva. To je prirodna pojava, nepredvidiva, kao i vrijeme ovdje na sjeveru.
Meni se čini da je nebo vedro. Razišli su se oblaci... – Ne, ništa od toga. Sutra će biti bolje – kratko je odgovorio.
Dobar dio večeri provela sam gledajući u nebo i grintajući jer je lov otkazan – već četvrti dan zaredom – a večer mi se činila idealnom za promatranje polarnog svjetla. Sutradan – gusta magla. Eto ti sad... Zadnja večer u Finskoj, u Rovaniemiju, a navukla se gusta magla. Sad stvarno nema šanse da vidim Auroru Borealis, mislila sam, ljutita na čitav svijet, kad je zazvonio mobitel:
– Večeras idemo u lov, ako ste još uvijek zainteresirani.
– Naravno – odgovorim instinktivno – iako je razum govorio da je to uludo bačenih 118 eura (po osobi) jer sam od magle jedva vidjela drugu stranu ulice. Nekad nekome moraš vjerovati – rekla sam sama sebi – idem. Neću si oprostiti ako sad ne odem. Tim više što je Mikko strast stavio ispred veće zarade, pa su grupe ljudi koje on vodi u lov jako male i ne ide se u potragu svake večeri.
– Sinoć su me zvali ljudi kojima sam također otkazao lov. Tvrdili su da će se polarna svjetlost vidjeti jer su im tako rekli lokalni ljudi. O.K., rekao sam im, ako ste mi voljni platiti da vas vodim da gledamo oblake, ja ću vas voditi. Na kraju ipak nisu išli. Povjerovali su mi da se polarna svjetlost ne može vidjeti.
Je li se ipak vidjela?
– Ne, zato i nismo išli sinoć. Rekao sam ti jučer da neće biti ništa od toga. Ne idem ako nema barem 95 posto šanse da ću naći svjetlost. Mikko se uputio zapadno od Rovaniemija, uz objašnjenje da bi se u tom smjeru trebali razići oblaci. Izlaskom iz grada, izašli smo i iz magle. Koliki su večeras izgledi da nađemo svjetlost?
– Čak 95 posto. Ljudi pitaju kako izgleda. Kažem im, prelijepa svjetlost koja pleše po nebu. Ne mogu bolje objasniti. A ne mogu ni oni, nakon što vide svjetlost – kaže Mikko pogledavajući nebo. Već su mu, kaže, oči istrenirane pa na nebu uočava svjetla i kad ih mi “smrtnici” ne vidimo. Ipak, i njemu je nekoliko puta trebala pomoć fotoaparata, jer dobar fotoaparat polarnu svjetlost bilježi i kad je ljudsko oko ne vidi ili vidi slabo. Moje oko nije vidjelo ništa, no Mikko je nagazio kočnicu.
– Uzmi fotoaparat i izlazi – viknuo je spuštajući se na zaleđeno jezero. Morao mi je prstom pokazati jedva vidljiv svjetliji trag na nebu. – Slikaj tamo!
Slikam, ne vidim baš, ali slikam. I zaista, fotoaparat je Auroru vidio bolje. Zabilježio je zeleni trag na nebu prije nego što su ga, malo snažnijeg, nekoliko trenutaka kasnije registrirale i moje oči.
– Idemo dalje na zapad, trebalo bi biti bolje. Aurora obično dolazi u tri vala, drugi bude najsnažniji – rekao je kad se svjetlost rasplinula. Igra svjetlosti na nebu može trajati deset minuta, može trajati tri sata. Sve je neizvjesno, i u tome je čar lova.
Ubrzo smo našli i drugi val polarne svjetlosti, bio je ljepši i veći. Iznenađujuće, na povratku u Rovaniemi našli smo i treći, pravi light show! Oko 70 km od grada, iznad zamrznute ceste i dubokim snijegom prekrivenog polja, na -17 Celzijevih stupnjeva, polarna se lisica razmahala repom. Nisam znala da zelena boja može imati toliko nijansi. Sjetila sam se što je Mikko komentirao na početku večeri, da ljudi ne znaju kako opisati polarno svjetlo. Kakvo je svjetlo, kakav je osjećaj? Najtočnije bi bilo reći da sam jako, jako zimogrozna. Hladno mi je uvijek i svugdje. Te sam večeri oko ponoći u laponskoj pustoši stajala u snijegu do iznad koljena, bez rukavica, i fotografirala svjetlost. I nije mi bilo hladno.
Bla, bla, bla...