'Vrlo smo komotni kad nam je sve servirano, a u inozemstvu je sve drukčije'

Djeca bez roditelja i ona izrazito mršava s golemim trbuščićima...To su djeca Afrike koja žive u iznimno teškim uvjetima.

I upravo nam te male, tamne, tužne oči prve padnu na pamet kada pomislimo kome je pomoć najpotrebnija. Teško je, zapravo, uprijeti prstom u neku skupinu, neku zemlju ili neki kontinent i reći: Njima je najteže! Nažalost, na svakom kontinentu žive oni kojima je pomoć potrebna, u svakoj državi, u svakom gradu, u svakom mjestu i ulici. Na sreću, uvijek postoje ljudi koji neće samo upirati prstom ili okrenuti glavu na drugu stranu. Oni su mladi, oni su entuzijastični i požrtvovni. Oni su volonteri!

Daleko je Afrika...

Afrika više nije sinonim za međunarodno volontiranje, rekli su nam iz Volonterskog centra Zagreb. Zbog visokih troškova, koje snose sami volonteri, prošlo je gotovo deset godina otkada se netko preko Centra odlučio otići volontirati na "crni kontinent". Za "samo" dva tjedna boravka u nekom afričkom kampu volonter mora osigurati oko 2000 eura jer je trošak putovanja izrazito skup, a i uvjeti su teški.

Volonteri iz Hrvatske najčešće biraju neke europske međunarodne kampove i spajaju ugodno s korisnim. Pomažu onima kojima je pomoć potrebna, a u nekim kampovima imaju pokriven trošak smještaja i hrane. Gdje će otići, biraju prema vrsti pomoći koju će pružati ili biraju željenu zemlju pa traže gdje i na koji način bi mogli pomoći prema svojim mogućnostima. Tako će netko "iskoristiti priliku" da vidi neku državu o kojoj sanja, ali svi napominju da je naglasak na pomoći i volontiranju. Ostalo sve dođe samo usput. I tek nakon obavljenog "posla".

Volonterski centar Zagreb ima u svojoj ponudi 14 međunarodnih kampova i 14 tema. Najviše volonteri iz Hrvatske biraju Belgiju, Irsku, Italiju, Francusku, Island, Njemačku i Španjolsku zbog jeftinijih troškova.

Tako je, primjerice, na Islandu za volontere osiguran smještaj i hrana, ali i posjet gejzirima i slični izleti pa je ta destinacija poprilično primamljiva za buduće volontere. Kamp traje dva tjedna, a nerijetko se volonteri odluče "odraditi dva kampa zaredom" pa na Islandu borave mjesec dana. Moraju pokriti trošak putovanja i administrativne troškove, ali ukupna cijena je opet manja nego da su se tamo uputili turistički.

Iz Centra ističu da ima jako puno zainteresiranih za međunarodno volontiranje, no ako oni koji se prijavljuju nemaju prethodnog iskustva ili su mlađi od 21 godine, Centar ih ne šalje izvan europskog kontinenta. Samo protekle godine u Centar je zaprimljen 541 upit za međunarodno volontiranje, a 100 ih je i otišlo u neki kamp.

'I mi smo puno naučili'

Među njima su i Tea, Sunčica i Ervin.

Tea Mastelić poželjela je volontirati u nekom međunarodnom kampu nakon što joj je svoju priču ispričala prijateljica koja je volontirala u Grčkoj. Tei volontiranje nije nikakva novost, u Hrvatskoj je već nekoliko puta nesebično pomogala u radu s napuštenom djecom.

- Volontiranje mi nije strano. U jednoj udruzi sam pomagala više od pola godine. Ovaj put poželjela sam vidjeti kako izgleda volontiranje u nekoj stranoj zemlji, započela je svoju priču ova 24- godišjnakinja iz Splita.

Razmišljala je o Španjolskoj, ali konačna odluka pala je na Prag.

- Nazvala sam Volonterski centar Zagreb, dobila sve potrebne informacije. Učlanila sam se, potpisala ugovore i pripreme su krenule. Prije samog putovanja i sudjelovanja u kampu imali smo radionicu koja nas je pripremila na taj naš put, na to što možemo očekivati, na kakve probleme možemo naići i kako ih riješiti, kome se javiti...

Tea je nakon priprema prošlo ljeto otišla u Prag i pomagala starim i nemoćnim osobama.

- Pomagali smo previjati te ljude, mijenjati posteljinu. Nismo radili nikakve poslove poput pranja wc-a, već smo pretežno zabavljali te ljude, pjevali i tražili načine da im uljepšamo dane. Oni su nas gledali kao da smo sišli s neba, kao velike dobrotvore. Bili su sretni, a ni jezična barijera nije umanjila tu radost. Bilo je to predivnih deset dana, prisjeća se Tea.

Ovaj angažman nije samo pomogao tim ljudima, već i samim volonterima kojih je bilo iz različitih zemalja.
- Osjećam se odlično što sam pomogla tim ljudima. I mi smo puno naučili i sazrijeli u nekom smislu. Kada nam je sve serviramo smo vrlo komodni, a kada smo vani onda je sve drukčije.

Do Praga je stigla autobusom, a troškove hrane, smještaja i izleta plaćala je organizacija tog kampa.

- Bili smo smješteni u nekom sportsko- rekreacijskom centru, koji je više bio kao hotel. Iako sam imala spremne vreće za spavanje, nisu nam bile potrebne. Voditeljica projekta je bila odlična i izlazila nam u susret. Ustajali smo oko 8 sati, imali doručak nakon kojeg bismo krenuli prema staračkom domu. Tijekom popodneva išli smo u centar grada u razgledavanje. Sve je bilo jako lijepo organizirano, ispričala nam je Tea.

"Prvo iskustvo je bilo odlično, sada volontiram svake godine"

Ervin Gold se odlučio na volontiranje na poticaj sestre koja je imala prijašnja iskustva u međunarodnim kampovima, a sada vodi kampove po Hrvatskoj.

- Preporučila mi je kamp u Srbiji u malom selu Tavankutu Donjem, jer ga je vodila njena prva kamp liderica. Bio mi je prvi međunarodni kamp. Bilo nas je 7 volontera ako se ne broje 2 domaća kamp lidera, a radili smo na jednom od salaša. Radio sam čisti fizički posao na otvorenom, a to je bilo točno ono što sam i želio i očekivao od kampa. Uklanjali smo nepoželjne strukture, postavljali puteljke, čistili prostore, skupljali pokošenu travu i slično. Bilo je to u srpnju 2013., a iskustvo me se toliko dojmilo da želim, ako budem u mogućnosti, volontirati svake godine, rekao nam je ovaj 22- godišnjak iz Varaždina.

"Bilo je zabavno i puno smijeha"

Sunčica Lazanski 23 - godišnjakinja je iz Krapine, a mjesec i pol dana provela je u Belgiji gdje je volontirala na dva glazbena festivala - na jugu zemlje Esperanzah te na sjeveru Boombal.

- Bilo je odlično iskustvo i najnevjerojatniji dio je taj da zavoliš fizički rad i taj osjećaj iscrpljenosti, ali i sreće na kraju dana, kad s ekipom evaluiraš sve napravljeno, kaže Sunčica.

U kampu se s radom započinjalo u 9 sati i bili su podijeljeni u tri skupine od kojih je svaka imala svoje zadatke.

- Bilo je zanimljivo da su se upravo žene prijavljivale za najteže fizičke poslove poput postavljanja ograde, premještanje namještanja i slično. Ti su poslovi obično najzabavniji jer je puno ljudi na okupu, a samim time i smijeha. Mene osobno nije zanimalo dekoriranje jer zahtjeva preciznost, a fizički poslovi, koji su mi se u početku činili kao nešto što ja nikada ne bi radila, pokazali su se kao najbolji. Četiri dana proveli smo postavljajući sve potrebno za festival, a za vrijeme njegova trajanja imali smo tri slobodna dana. Dobili smo i kupone za pivo i uživali u koncertima.

Iduća četiri dana morali smo rastaviti sve ono što smo postavili. Tada je bilo najbolje jer smo se u tim posljednjim danima svi zajedno najviše zbližili. Svaku večer smo spremali roštilj ili imali kino projekcije na otvorenom. Zahvaljujući tom iskustvu danas imam prijatelje iz mnogih zemalja svijeta, ispričala je svoju priču Sunčica Lazanski.

Svaki volonter po povratku u kamp dobije obrazac koji mora ispuniti i dati informacije kakva su mu bila iskustva tijekom volontiranja i je li bilo ikakvih problema.

- Ideja je da zadržimo volontere i da oni kasnije mogu voditi naše kampove, a druga ideja je stjecanje iskustva koji mi nemamo iz ureda. Na ovaj način iz prve ruke dobijemo informacije jesu li domaćini iz kampa bili u redu, postoje li neki problemi i sl...Evaluiramo sezonu. Iskustva su jako pozitivna i neki volontiraju godinama. Jedna volonterka koja nam se pridružila još 2003. godine, ostala je dio ove "obitelji" i nakon što se udala. Zapravo, dobili smo još jednog člana jer se za volontiranje prijavio i njen suprug pa su zajedno otputovali u kamp, rekla nam je Ivana Pavelić Šprajc iz Volonterskog centra Zagreb.

>>Evo kakav dojam Hrvati ostavljaju u inozemstvu

>>Hrvati, Grci i Kinezi najmanje 
su darežljivi narodi na svijetu