Buenos Aires danas broji oko 15 milijuna stanovnika, i nakon Sao Paula, drugi je najmnogoljudniji grad Južne Amerike.
Prvi spomen na ovaj današnji megalopolis datira još iz 1536. godine kada je španjolski pomorac Pedro de Mendoza napravio utvrdu i luku na obali Rio de la Plate, na području današnjih četvrti San Telmo i La Boca. Točno 280 godina Buenos Aires je bio samo tranzitni grad kojem su stalni međusobni ratovi europskih konkvistadora priječili bilo kakav napredak. I napokon, 1816. Argentina se izborila za svoju neovisnost i od tog je trenutka zapravo započeo streloviti uspon ovog grada, koji je do danas svijetu podario pravi arsenal kulture, ponajprije na području književnosti, kazališta, filma, glazbe, plesa i kiparstva. Ako u moru svega nabrojenog moraju istaknuti svoj zaštitni znak, Portenosi, kako se sami nazivaju građani ovog grada, ponosno će reći kako je to - tango.
Taj nadaleko poznati ples rodio se u 19. stoljeću upravo na obali spomenute rijeke Rio de la Plata u luci La Boca. A sama legenda o nastanku tanga pomalo je bizarna i smiješna. Naime, priča kaže kako su gauchosi nakon napornog cjelodnevnog rada odlazili u gradske barove u potrazi za zabavom. Tamo su svakodnevno obitavale i lokalne djevojke koje su iščekivale stranu gospodu dubokih džepova pristiglu iz luke. Kako su gauchosi u barovima bili česti gosti, vlasnici lokala naredili su djevojkama da ne smiju odbiti ruku koja moli za ples. Problem za djevojke bio je taj što gauchosi nisu imali izrađene higijenske navike. Smrad znoja i stoke probijao im je odjeću. Tako su djevojke glumeći izvodile zavodljive, senzualne pokrete kružeći oko njih, zabacujući svako malo glavu unatrag, a sve kako bi izbjegle još bliskiji fizički kontakt.
S druge strane, pošto su cijeli dan jahali konje, gauchosi su iz navike savijali svoja koljena. Ni jedni ni drugi nisi ni slutili kako će se baš iz toga roditi osnovni pokreti za jedan od najerotičnijih plesova današnjice.
I dok se tako u Argentini i susjednim zemljama tango na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće širio poput zarazne bolesti, u ostatku svijeta nije bio prihvaćen, posebno ne u Europi. Upravo zbog te enormne erotičnosti smatran je izrazito vulgarnim. Nazivali su ga 'plesom mesara'. No, kako je s godinama La Boca postajala sve značajnija luka europskih trgovaca, a bogati Argentinci sve poželjniji poslovni partneri, tako se i tango polako ugurao u visoka pariška i londonska društva. Jedan od najzaslužnijih za probitak tanga u ostatku svijeta 20-tih godina prošlog stoljeća svakako je bio Carlos Gardel, latinoamerički zavodnik francuskih korijena za čijim su glasom i stasom Europljanke i Amerikanke doslovno poludjele. Njegove su ga pjesme i kompozicije, čijih je sam bio autor, dovele do statusa božanstva, a tango napokon učinile prihvaćenim.
1935. godine Gardel je stradao u avionskoj nesreći u blizini grada Medelina u Kolumbiji, a njegova smrt pokrenula je lavinu još snažnijeg tango pokreta. Ipak kako to obično biva, holivudski producenti u sljedećih su 30-tak godina u zlatnom dobu noira izlizali Gardelove pjesme do razine nepodnošljivosti.
Tako će danas Argentinci reći kako Gardel jest najveći, ali njegove pjesme dosada koju ni jedan obožavatelj tanga koji drži do sebe ne shvaća ozbiljno. Vjerojatno će se mnogi prisjetiti legendarne scene iz filma 'Miris žene' kada slijepi Al Pachino zapleše tango s mlađahnom Gabrielle Anwar ili scene u 'Istinitim lažima' kada ovaj strastveni ples u klinč potjera Arnolda Schwarzeneggera i Jamie Lee Curtis. U oba filma svira Gardelova 'Por una cabeza', u svijetu smatrana najpoznatijom tango skladbom svih vremena. Argentinci će na takvu konstataciju samo s gnušanjem okrenuti glavu i odmahujući rukom dobaciti: "To je čisti Hollywood!"
Upravo zato, iako se i danas okus tanga osjeća po cijelom Buenos Airesu, on se posljednjih 30-tak godina podijelio u dvije skupine - turistico i milonga (tango za istinske obožavatelje) koju se najčešće može naći u mračnim i pomalo skrivenim mjestima po cijelom gradu.
A sama La Boca, ta predivna četvrt nekoć je bila centar svega, duša grada, dom mnogih umjetnika... Taj niz obojenih kuća prije 100 i više godina nastao je na neobičan način. Lokalni stanovnici koji su preko dana istovarali teret sa stranih brodova usidrenih u luci, preko noći bi s tih istih brodova krali materijal i gradili kuće, a potom ih farbali bojama do kojih bi sljedeće noći uspjeli doći. Jedne noći s broda bi ukrali kantu crvene boje, drugi dan plave, treći zelene... Lokalci kažu da je upravo to tajna njihovog šarenila. El Caminito, srce La Boce, glavni put do luke i mjesto gdje su se obavljale sve dnevne i noćne aktivnosti od trgovine do plesanja tanga i pijančevanja, danas je samo prikaz neke davne prošlosti koju pamte samo udžbenici i sve bljeđe uspomene Postalo je to, nažalost, samo turističko odredište koje pršti falšim sjajem.
Već na ulazu vjerna replika Maradone vreba turiste za pokoji pesos, a u krila stranaca bacaju se plesači tanga. Tek pokoji metar dalje, dok s prozora mašu karikature pape Franje, uz zvukove Gardelovih hitova i obilje plesnih performera u lov na svoje žrtve kreću novi predatori, užasno naporni konobari i nezasitni trgovci.
I tako sve do 18 sati. A onda - potpuni preokret. Kada noć podigne svoju zavjesu nestaje sav sjaj i blještavilo. El Caminito se gasi. Šarenilo mijenja mrkla tama, a zvukove zanosnog tanga turobna tišina. La Boca postaje najopasnije mjesto u gradu kojeg izbjegavaju čak i domaćini. Statistika kaže kako se više 80 posto kriminala dogodi upravo ovdje.
"To je istina o današnjoj La Boci", kažu tužni romantičari Buenos Airesa. Stoga nije ni čudno što je milonga, onaj istinski tango, na koncu 'pobjegla' iz svog rodnog mjesta, od svojih korijena, od svojih početaka.
Nije ni čudno što je milonga svojoj La Boci zauvijek rekla zbogom!
>>Na Kubu treba otići dok je Castro živ
>>Grad koji u svojoj ponudi skriva jedan neobičan as iz rukava