Skuterom smo stigli do Padang Baya, luke na istočnoj obali Balija i nakon uobičajenog cjenkanja kupili povratne karte za katamaran.
Cilj su nam bila tri otoka veličine kikirikija – Gili Trawangan, Gili Air i Gili Meno. "Gili" znači otočić na jeziku sasak kojim otočani govore. Na sva tri otočića zajedno živi manje od tisuću obitelji, a turisti narušavaju idilu minijaturnog tropskog raja zadnjih dvadesetak godina. Katamaran nas je iskrcao na pješčanu plažu najvećeg od tri otočića, Gili T. i krenuli smo tražiti sobu. Lokalci navaljuju, nude svašta, od luksuznih hotela i apartmana do daščara. Naposljetku smo odabrali ime, a ne smještaj. "Why not?" pisalo je crvenom bojom na drvenoj strelici na križanju pješčanih puteva. Vrlo brzo smo naučili da je "Why not?" otočka poštapalica i da na svako pitanje odgovaraju tim protupitanjem.
Široko se osmjehnu i kažu "Zašto ne?" te vas u najkraćem roku nagovore da probate nešto novo ili bez puno filozofiranja naprave što ste tražili. Raspakirali smo se i odjurili na plažu. S jedne strane iz kafića vrišti neki indonezijski hit, a s druge strane dopire zvuk ezana s džamijskog minareta. Bez obzira na veličinu otoka, svaki Gili ima svoju džamiju. Unatoč tome, svi kafići i restorani u ponudi imaju alkohol. Na najvećem Giliju smo našli nekoliko bankomata, na srednjem je samo jedan, a na najmanjem ni jedan.
Da bismo došli na drugu stranu otoka, mogli smo birati između bicikla ili konja s mini kočijom.
Foto: Bor Dizdar, Milutin Bulić
Nema automobila, nema motora, čuje se tek zvuk upadanja kopita u bijeli, mekani pijesak. I bicikli često zapinju u pijesku. Zapravo, čini se da se na Gilijima sve kreće nekako sporije. Lijena je čak i struja. Pokušavali smo napuniti mobitele na nekoliko mjesta, ali nije išlo. Slab napon, kažu. Kad smo ugasili klimu, mobitel se počeo puniti, ali to nam nije pomoglo s internetom. Uostalom, nije ni bitno. Tamo ne idete raditi, već roniti – na dah, noću, oko koraljnih grebena, s morskim psima ili gledati kornjače, dupine, džogirati, meditirati, surfati, pripremati indonezijsku hranu, izrađivati nakit ili jednostavno gledati izlaske ili zalaske sunca, ako ste lijeni kao što smo mi bili.
Prvi zalazak sunca nas je ganuo do suza. Drugu večer nismo mogli vjerovati da je moguć još ljepši zalazak od prvog, a treću večer smo prosjedili u tišini, uživajući u stapanju mora i neba, kultura i života u stvarnost koja je takva da sam štipkanjem provjeravala je li to san ili java.
Foto: Bor Dizdar, Milutin Bulić
Kažu da je i izlazak sunca jednako romantičan, ali nismo ga vidjeli zato što je svako jutro nemilice pljuštalo (u travnju još uvijek traje kišna sezona). Unatoč tome, prosječna temperatura mora čitave je godine 27 stupnjeva.
Iako se pivo u takvom moru brzo ugrije, dečki su našli idealnu kombinaciju: ispijanje piva u plićaku za vrijeme pljuska. Bili smo dovoljno aktivni tek da se prebacimo na manji otočić, Gili Air. Jedna linija dnevno povezuje otoke, cijena karte je 15 kuna. Dočekala nas je slična kulisa, ali je sve bilo još mirnije. Plaže su jednako divne, ljudi jednako širokih osmjeha i široko razmaknutih prstiju na nogama. Zalazak jednako čaroban, a izlazak sunca i ovdje smo propustili. Na plaži sam našla otočko glasilo, "Gili Life" i pravila lijepog ponašanja koja toplo preporučuju turistima:
1. Nikad nemojte pokazivati na nešto nogom.
2. S obzirom na to da na Gili otocima živi stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti, toples se smatra iskazom nepoštovanja lokalnog stanovništva.
3. Ako ste gost, čekajte da vas pozovu da sjednete.
4. Uvijek koristite desnu ruku kada jedete, uzimate ili dodajete nešto.
5. Ako ispred ulaza u dućan ili kuću vidite cipele, izujte i vi svoje.
6. Nikad se nemojte ljutiti, nastojte riješiti sve probleme osmijehom.
Vikend je proletio i dok smo čekali katamaran za povratak na Bali, u lučici se pojavio otočanin u hrvatskom dresu. Shvatili smo to kao nedvosmisleni poziv na povratak.