Kina – gdje završava komunizam, a gdje počinje kapitalizam

Vi ste iz Hrvatske? Obožavam hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Igraju super nogomet – kaže Wong Shi Hong, zamjenik šefa turističke zajednice u gradu Lijiangu, smještenom na sjeverozapadu Kine, blizu granice s Tibetom.

Navijačku sklonost prema nogometnoj reprezentaciji Hrvatske potkrepljuje fotografijom Marija Mandžukića u nacionalnom dresu koju čuva u svom mobitelu. Sporazumijevamo uz pomoć prevoditelja i, dok mu pokušavam objasniti tko je Mandžukić i u kojem europskom klubu trenutačno igra, shvaćam da ti podaci Wong Shi Hongu ne znače ništa. Objašnjava mi da on ne zna poimenice igrače koji igraju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju te da je za našu nogometnu vrstu počeo navijati zbog – kockica.

Sviđaju mu se crveno-bijele kockice na hrvatskom nacionalnom dresu i, kada ih vidi na televiziji, zna da igraju Hrvati. Uz to, po njemu, Hrvati igraju odličan nogomet, pa za njih vatreno navija svaki put kada na televiziji vidi prepoznatljive oznake hrvatskog nacionalnog tima. Nogomet je tako, ispostavilo se, još jednom, kao u nekom klišeju, ispao nešto što spaja ljude na različitim krajevima svijeta, a prepoznatljive crveno-bijele kockice nacionalnog nogometnog dresa jedan su od rijetkih hrvatskih brendova po kojima je Lijepa Naša prepoznatljiva u gotovo svim dijelovima svijeta. A brendiranje je posao kojeg se i Wong Shi Hong dohvatio kada je u velikoj konferencijskoj dvorani turističke zajednice Lijianga, grada u kojem živi 1,3 milijuna stanovnika i kroz koji godišnje prođe oko 10 milijuna turista, primio 20-ak novinara iz srednje i istočne Europe, koji su tamo doputovali u organizaciji kineskog turističkog biroa. Svrha posjeta bilo je upoznavanje turističkog potencijala Kine i njegova prezentacija svijetu.

Neboder od 1000 metara

Najmnogoljudnija zemlja svijeta, koja broji milijardu i 300 milijuna stanovnika, ima golem turistički potencijal, no ono što oni žele pokazati svijetu, dojma smo, umnogome se razlikuje od predodžbe kakvu obični Europljanin ima o Kini. Jer ako dolazite u zemlju koja se diči kulturom starom 5000 godina, očekujete da nešto od toga i vidite. I onda ostanete pomalo razočarani kada ostatke jedne velike civilizacije vidite u tragovima, dok vam ljubazni domaćini umjesto hramova i pagoda s ponosom pokazuju staklene nebodere koji svojom visinom paraju nebo. I pri tome s još više ponosa ističu kako je šangajski toranj, visok 632 metra, drugi najviši na svijetu, odmah iza Burj Khalife u Dubaiju, koji je visok 828 metara. No Kinezi, koji pred strancima neprestano ističu da imaju najbrži vlak, kojem od centra Šangaja do jednog od gradskih aerodroma treba svega osam minuta, ili žičaru na najvišoj nadmorskoj visini u Aziji, visini Burj Khalife, odlučili su doskočiti tako što će sagraditi još viši toranj. Ta buduća staklena grdosija navodno bi trebala imati oko 1000 metara te bi trebala biti još jedan dokaz moderne Kine. Ili zemlje koja se toliko ubrzano mijenja, u kojoj se na svakom koraku na toliko nevjerojatan način isprepliću komunizam i kapitalizam da je teško dokučiti gdje jedan prestaje, a drugi počinje. Jer Kina je bez sumnje ekonomska velesila koja polako ali sigurno, moglo bi se reći, preuzima ulogu vladara svijeta. Vidljivo je to gotovo na svakom koraku u Pekingu, a pogotovo u Šangaju, kojem Kinezi tepaju da je njihov New York.

I doista, dok hodate Šangajem i gledate nepregledne nizove staklenih grdosija svih boja i oblika, čini vam se da ste u New Yorku. Ili bilo kojem drugom modernom europskom ili američkom gradu. Takav dojam pojačavaju i brojne dizajnerske trgovine, ali i njihov vozni park uočljiv na višetračnim prometnicama te užurbanost prometa na šangajskim i pekinškim ulicama. Koliko je zapadni način života prodro u današnju Kinu, svjedoče i ulični svirači i pjevači koji su zauzeli glavnu šangajsku ulicu u kojoj svojim izvedbama uveseljavaju prolaznike zauzvrat tražeći novčanu nagradu. Ali i cijene nekretnina koje isto tako skaču u nebo pa je primjerice početna cijena apartmana sagrađenog uz obalu rijeke koja presijeca Šangaj na dva dijela – četiri milijuna dolara. Istodobno, obiteljska kuća udaljena sat vremena vožnje od središta Šangaja na tržištu tamošnjih nekretnina vrijedi oko milijun dolara, što i nije neka cijena, smatra njezina stanovnica.

Ako želite privatnost, Kina nije zemlja za vas. No običnim ljudima bitno je da se osjećaju sigurno

– To nije moja kuća, već kuća mojih roditelja. U njoj žive oni, ja i moja sestra, a vrijedi oko šest milijuna yuana ili oko milijun dolara. U usporedbi s vrijednostima drugih nekretnina u gradu, to i nije neka cijena. S druge strane jako naporno radim da bih zaradila što više novca i da bih jednog dana mogla imati svoju nekretninu – kaže naša sugovornica.

Objašnjava da je težak rad nešto na što su se Kinezi navikli te to ilustrira činjenicom da njoj radni dan nerijetko traje i po 12 sati. Radi u turizmu i često putuje što po Kini, što po inozemstvu, a kao najbitnije stavke u životu većine Kineza ističe obitelj, obrazovanje i dobro plaćen posao. A kako iz hrvatske perspektive izgleda dobro plaćen posao u Kini, svjedoči i podatak da srednji rangirani službenik, koji u Šangaju radi za vladu ili neku javnu službu, mjesečno može zaraditi oko 30.000 yuana. Ili oko 4000 eura.

Što je svota o kojoj sada već nepostojeći srednji sloj u Hrvatskoj može samo sanjati. O takvim iznosima samo sanjati može i neki kineski umirovljenik koji dane krati igranjem šaha, dame ili neke druge društvene igre u javnim parkovima diljem Šangaja i Pekinga. Osim druženja uz društvene igre, stariji Kinezi vole i vježbanje tai chija pa nije neobično vidjeti grupice starijih od sedamdeset godina, oba spola, dok poletno vježbaju u javnim parkovima.

Kad je riječ o mlađim generacijama, kao i njihovim vršnjacima diljem svijeta, glavna su im preokupacija nove tehnologije i mobiteli. Dok se šećete ulicama Pekinga, Lijianga i Šangaja, stalno susrećete ljude koji ne odvajaju oči od ekrana svojih mobitela, a najpopularnija društvena mreža u Kini bez sumnje je WeChat, tamošnja inačica Facebooka, na koji se u Kini teško ili nikako možete prijaviti. Bolja situacija nije ni s Googleom, a bolji poznavatelji kineskih prilika reći će vam da Kinezi za Google i ne mare previše.

Patroliraju i zaštitari

A zašto i bi kada imaju svoju inačicu Googlea – Baidu, kojom se masovno služe. Primjer nedostupnosti ili ograničenosti Facebooka i Googlea za Europljane je dokaz da je Kina ipak prije svega komunistička zemlja koja ima potrebu kontrolirati svoje građane, ono što oni misle ili govore. Kada tu tezu izložite Kinezima, dobit ćete zanimljivo promišljanje.

– Ljudi se i u Kini okupljaju na društvenim mrežama i svašta komentiraju. No uglavnom ne komentiraju politiku jer ih to ne zanima. Obične ljude zanima samo da dobro žive od svog rada i da žive u sigurnoj zemlji, a Kina je sigurna zemlja. Ako neko i komentira politiku, normalno je da vlada to stopira, pogotovo ako se o vladi i zemlji govori i piše negativno – objašnjava nam jedan od sugovornika kako funkcionira sloboda govora u današnjoj Kini.

I dok to zapadnjacima može biti čudno, većini Kineza, tvrde poznavatelji života u Kini, upletenost vlade u njihove svakodnevne živote ne smeta previše jer su se na to navikli. Vlada tamo određuje koliko djece možete imati, koliko nekretnina smijete posjedovati, ali i što trebate misliti i govoriti.

– Ako želite privatnost, Kina nije zemlja za vas. No običnim ljudima bitno je da se osjećaju sigurno. A sigurni jesu, jer je stopa kriminala izuzetno niska, na kineskom internetu nema pornografije jer to država ne dopušta, Kina nije bila ni meta terorističkih napada. Osim vojske i policije, po četvrtima patroliraju i civilni zaštitari, a to su mahom umirovljenici koji se brinu za zgrade pokraj kojih nitko ne može proći, a da ne upitaju kamo ide i zašto. To vam kao Europljaninu može smetati jer nemate privatnost, no Kinezi su se na to navikli i to im ne smeta. Problem imaju ako jasno i javno izražavaju političke stavove i ako se ti stavovi ne poklapaju sa službenima – kaže Europljanka koja je godinama živjela u Kini.

Njezin stav možda na najbolji način oslikava današnju Kinu, zemlju propulzivnog kapitalizma na komunistički način u kojoj demokratizacija svih sfera društva teče sporo i postupno, jer bi drukčiji pristup, opravdano ili ne, vjeruju Kinezi, najmnogoljudniju zemlju svijeta odveo u raspad i kaos nemjerljivih razmjera.

>> Ljevica nije uspjela transformirati moderni svijet