Kissinger: Svi koji ne poštuju novi svjetski poredak su teroristi

Pretraga na Googleu dat će otprilike 6,8 milijuna rezultata, Amazon.com pod njegovim imenom “izbacit” će 39 knjiga. Jedan je od svjetskih sinonima pojma “političar”, sam je popularizirao riječ “realpolitika”, a njegova se strategija i doktrina vraća danas u liku i djelu nikoga drugog doli Barracka Obame pa je ponovno u žiži. Poznati američki novinar Robert D. Kaplan napisao je nedavno u utjecajnom The Atlanticu da je on najveći političar 21. stoljeća iz 20. stoljeća u nečemu što je zapravo apologetski članak o čovjeku koga i čije ideje američka politika, izgleda, opet treba.

Njegovo je ime Heinz Alfred Kissinger, poznatiji kao Henry, najprominentnija figura burne kasne sredine 20. stoljeća. Originalni “statesman”. Ne treba stoga čuditi da se u posljednjih godinu-dvije Kissinger, čovjek koji je praktički oblikovao i današnju američku vanjsku politiku, učestalo pojavljuje u medijima i dalje promovirajući ideje koje je promicao i prije 50 godina dajući, primjerice, izjave poput: “Svi koji ne poštuju novi svjetski poredak su teroristi”. U životnom intervjuu za National Geographic koji je ovih dana ponovno moguće gledati novinar Niall Ferguson ni u jednom trenutku ne postavlja pitanje o diplomatovu odnosu s Davidom Rockefellerom, kao ni pitanje o dokumentarcu britanskog novinara Christophera Hitchensa “Suđenja Henryju Kissingeru” u kojem ga se izravno optužuje za umiješanost u ratne zločine. Zbog konačnih odgovora na neka povijesna pitanja koja sada Henry Kissinger može dati, ali i zbog činjenice da se razgovaralo u trenutku kada SAD ponovno prihvaća realpolitiku kao svoju doktrinu (ili je možda nikada nije ni napustio) pa je jasno da se u osnovi radi o istoj politici, što će neki Kissingerovi odgovori jasno dati do znanja.

Shakespeare za Nixona

Kao političara ne može ga se razdvojiti od Richarda Nixona bez obzira na to što je ovako ili onako već služio pod dva američka predsjednika. – Da biste potpuno razumjeli Nixona, trebali biste biti Shakespeare. Dijelom i zbog toga što je bilo toliko Nixona. Negdje prije moralo ga je obilježiti neko odbijanje. Nije imao bliskih prijatelja niti sam ja bio taj. Da bi Nixon održao prirodan govor trebalo ga je pripremati, kao za konfrontaciju. Nakon svakog govora očekivao je da mu najbliži suradnici kažu kako je bio odličan, što je onda on sam sebi tumačio kako zapravo nije bio tako loš – kaže Kissinger o Nixonu. – Moj utjecaj ovisio je o odnosu s Nixonom. Zvao bih ga deset puta dnevno i vidio ga kad god bih mogao. Mnogo bih vremena provodio s njime u vrlo intenzivnim razgovorima.

Te 1969. SAD je bio u kompliciranoj situaciji u Vijetnamu, antiratni pokret kod kuće jačao je, nikakvih odnosa nismo imali sa Sovjetskim Savezom, a oni su gradili podmorničku bazu na Kubi. Misliti da na svijetu postoji komunistički problem nije bilo pogrešno – razmišljao je tada Kissinger. Bila je to ideološka borba dvaju sustava s inkompatibilnim sustavom vrijednosti. Sukob moći. SSSR je imao vojsku u Egiptu, dostavljao je većinu vojne opreme Vijetnamu. Sovjetska dominacija nije se mogla dopustiti.

– Ali vjerovali smo da nuklearno doba stavlja i posebnu vrstu odgovornosti na vođe zemalja koje su posjedovale nuklearnu moć – objašnjava Kissinger stanje u svijetu. Priznaje da nikad sam sa sobom nije do kraja raščistio što će odgovoriti ako predsjednik od njega kao nacionalnog savjetnika za sigurnost zatraži ispaljivanje nuklearnog arsenala na Sovjete čiji bi broj raketa uskoro trebao nadmašiti broj američkih. Nakon takvog napada i pogibije 30-40 milijuna ljudi svijet više nikada ne bi bio isti.

Ipak, u Vijetnamu se radilo o suprotnoj doktrini, vrlo sličnoj onoj koja se primjenjuje i danas. Prvo treba razumjeti osnove strategije koju je primjenjivala Johnsonova administracija. Bio je to neobičan koncept ratovanja. U njega je bilo uključeno 500.000 američkih vojnika bez jasne definicije pobjede. Smisao strategije bio je da se sjevernim Vijetnamcima nanese toliko mnogo boli kako bi pristali na pregovore. Problem je bio u tome što je njihova tolerancija na bol bila puno viša nego je isprva bilo procijenjeno, tumači.

Le Duc To pristojan i drzak

– Njihov je zahtjev bio bezuvjetno povlačenje američkih snaga iz Vijetnama, praktički predaja. Nije nam bilo zamislivo da čovjek koji je 20 godina gradio imidž konzervativca svoj mandat počne predajom. Najveći nam je problem bio možemo li ujediniti zemlju gdje će oni koji žele mir dobiti mir, a oni koji žele čast moći živjeti sa sobom – kaže Kissinger.

Ubrzo će upoznati čovjeka koji je prema svim zapisima iz tog vremena na njega ostavio najveći dojam. – Zaključio sam da rat ne možemo dobiti vojnim sredstvima pa sam prednost dao pregovorima. Pregovarač druge strane bio je Le Duc To. Bio je izniman čovjek. Nije imao nikakva međunarodnog iskustva, cijeli je život bio revolucionar, a sada susreće predstavnika supersile pri čemu ni u jednom trenutku ne gubi smjer, beskrajno je uporan, gotovo uvijek pristojan, istodobno je bio i drzak i besprijekoran. Njegov zadatak nije bilo pregovaranje, nego je ovdje bio da nas slomi briljantno koristeći naše domaće podjele. Izbjegavali su rat 30 godina, a ipak nikada nisu dobili vlast pregovorima. Sastanci su bili iznimno dugi i začudno neodređenih zaključaka – govori o upornom Le Duc Tou.

Neminovno se u kontekstu Vijetnama mora spomenuti bombardiranje Kambodže, što je prvi put da je Kissinger donio stratešku odluku te vrste i osjetio kakve ona posljedice može donijeti. Takozvano tajno bombardiranje Kambodže jedna je od namjerno najviše pogrešno prikazivanih epizoda cijelog tog razdoblja, odmah ističe.

– Većina napada koje sam spomenuo dolazila je iz baza na teritoriju Kambodže. Nixon je bio suočen s teškom dilemom. Odlučio je, kako bi izbjegao novu erupciju prosvjeda kod kuće, da napade ne objavi. Plan je bio da poduzmemo jedan napad, a da onda netko to i objavi. Na naše čuđenje nitko nije prosvjedovao, ni kambodžanska vlada ni Sjeverni Vijetnam, nitko! Mislio sam da je ispravno napasti te baze – kaže. Ali što je s navodnih nekoliko stotina tisuća pobijenih civila? – Te su tvrdnje čista glupost! Tamo gotovo nije bilo civilnog stanovništva. Sigurno je bilo civilnih žrtava u vojnim operacijama, ovo što kažem odnosi se na ta tajna bombardiranja – tvrdi Kissinger.

– Kontroverzija oko tih bombardiranja produbila je domaće podjele, ali to se moralo napraviti. Ne žalim za tim jer mislim da je Nixon u osnovi bio u pravu. No za mene je antiratni pokret bio iznimno bolno iskustvo. Djeca su mi govorila da ih u školi nisu toliko provocirala druga djeca, već učitelji koji su ih tjerali da na ploču pišu: “Molim te, reci Nixonu da se maknemo iz Vijetnama”. Svi moji prijatelji bili su uključeni u taj pokret. Osobna prijateljstva su mi oslabila, ali ja sam morao do kraja ispratiti vlastita uvjerenja – mirno govori o osobnom iskustvu rata. Nešto se moralo poduzeti. – Predsjednik Nixon i ja od početka smo radili na strategiji koja će donijeti mir u svijetu. Otkrili smo da su Sovjeti i Kina prije protivnici nego saveznici. I tu je bilo nešto neprirodno, Kina nije bila dio svjetskog sustava. Taktika je bila uključivanje Kine kako bismo Sovjetima dali da razmišljaju o nečemu drugome. Trebalo je popraviti odnose s Kinom. Tako bismo možda postigli da Kina iskoristi svoj utjecaj i nagovori Vijetnam na stvarne pregovore. Između 1954. i 1970. nije bilo s Kinezima diplomatskih kontakata. Šezdesetih se dogodila Kulturna revolucija koja je bila dramatična i užasna. Kina je bila upletena u vrlo nemoralno ponašanje za svaku osudu kršeći ljudska prava milijuna ljudi. Ali to nije bila tema. U situaciji kada prijeti nuklearni rat ljudska prava u raznim zemljama nisu bila temeljni princip američke politike. Odnosi s Kinom formirali su se zbog nacionalnog interesa – kaže Kissinger objašnjavajući zapravo praktičnu primjenu realpolitike. – Problem je bio kako uopće stupiti u kontakt s Kinom. Konačno, bio je jedan skup u Pakistanu gdje smo pakistanskog predsjednika zamolili da prenese poruku. Kinezi bi nam poslali poruku na bijelom čistom papiru, a mi bismo je vratili na isti način preko pakistanskih posrednika. Takva razmjena poruka trajala je najmanje šest dana, iskonska diplomacija! Nixon je imao hrabrosti otvoriti se Kini sa samo jednim savjetnikom, bez konzultacija s drugima ili drugim zemljama. Smatrao je da bi u slučaju objave cijela stvar bila nemoguća.

Ustupak za 1000 godina

Trebao je predstavnika koji je znao kako razmišlja i koji je znao kako bi se stvar mogla razviti. Otišao sam ja. Tema Nixonova dolaska u Kinu nije se pojavila prije nego što je ostalo 18 sati do mojeg odlaska. Normalno da je to bilo dio strategije jer, da sam se vratio bez rezultata, to ne bi baš jako dobro odjeknulo u Washingtonu. Morate znati da je Nixon prevalio tri godine teške vladavine pa je bilo prirodno da je želio svu pozornost skrenuti na sebe. Kada je stigao, odmah smo uočili šablonu. Prije nijednog sastanka nije nam bilo rečeno hoće li Mao doći ili ne. Primio nas je u svojoj zapravo skromnoj rezidenciji u Zabranjenom gradu. U životu sam sreo tek nekoliko ljudi čija bi prisutnost dominirala prostorijom. Kao glumci koji dolaze na scenu i odmah njome ovladaju. Mao je jedna od tih osoba. Jednom mi je rekao: “Vidite, profesore, lako ćete sa mnom. Svaki ustupak koji napravim je za tisuću godina”. Govorio mi je zapravo: “Ako sa mnom uđete u borbu, neće vam to tako lako završiti”. Jako nam je to trebalo jer smo pokazali američkoj javnosti da Amerika ima opcija u svijetu koje nisu kompromitirane Vijetnamom. Na pitanje o moralnosti njegove politike i suradnji s režimima poput Pinochetova 70-ih Kissinger pita novinara: – Možemo li ovo na trenutak zaustaviti? Pa nastavlja: – Bilo je straha da je Allende bio vrlo blisko povezan sa Sovjetskim Savezom i Kubom. Bili smo zabrinuti da će u Santiagu uspostaviti komunističku vladu. Allende je bio ekstremni ljevičar, nije imao strpljenja. Njegova vlada bila bi najveći izazov za nas u zapadnoj hemisferi. I tu ću se zaustaviti, odrešito će. – Nixon je izdao izravnu zapovijed CIA-i da nešto učini. Pokušalo se utjecati na izbore. A onda nam odjednom kažu da će Allende pobijediti. I izabran je. Nixon je pobjesnio, sad imamo komunističku vlast u Santiagu. Ipak, SAD nije poduzeo ništa izravno da ga svrgne. Sve što smo učinili jest da smo davali novac medijima i organizacijama koje su se našle pod udarom – tvrdi Kissinger. A onda je došao državni udar. – Nismo s time imali apsolutno ništa i to je pokazala svaka istraga dosad. Ali bilo je to za nas dobrodošlo – kaže. I nije vam bilo žao što je Allende otišao na takav način, ni vama ni predsjedniku, upitan je. – Ne, nije nam bilo žao – jasno kaže.

Detant uspjeh karijere

Ipak, bez obzira na to, uspostava politike detanta prema Sovjetskom Savezu jedan je od najvećih uspjeha Henryja Kissingera.

– U uvjetima stalne nuklearne prijetnje gdje je Sovjetski Savez supersila koja aktivno utječe i sudjeluje u oblikovanju svijeta, moje je mišljenje bilo da se s njima mora razgovarati. Sovjetski su vođe bili proizvod čistki gdje je Staljin nemilosrdno uklanjao čak i njihove očeve. Živjeli su u uvjetima stalnog terora. Na neki način bili su kao ugasli vulkani. Imali su potrebu da ih se prizna kao jednake, da dokažu kako mogu živjeti na ekonomskom standardu Zapada. Brežnjev nas je pozvao na svoje imanje. Pitao me je koliko bi koštala njegova kuća tamo. Rekao sam 400.000 dolara, što mi se učinilo puno. Ali Brežnjev se snuždio. Prevoditelj mi je tada rekao: “Zašto mu ne biste rekli da bi cijeli kompleks stajao nekoliko milijuna?” Odmah se razveselio. Znao je da ne funkcionira kako treba. Znao je da treba mir sa Sjedinjenim Državama. To je bio temelj za sazivanje summita na kojem je prvi put dogovoreno ograničenje nuklearnog arsenala. Plan je bio sazivanje skupa o kontroli naoružanja gdje bi se Rusi iscrpljivali u nadmetanju s Kinezima. Pristali su, a onda doznali da sam ja bio u Pekingu. Konačan je dogovor bio rezultat četverogodišnjeg nastojanja, jedan od onih trenutaka koji vas ispunjava – govori o najvažnijem sporazumu svoje karijere.

>>Kissingera temeljito pretražili kako bi se uvjerili da nije terorist