Čvrst stisak ruke uz “Dobro došli”. Tako goste dočekuje Patrik Končić (46) u kleti “Potrti kotač”. Prošli smo stotine restorana, no dosad nas šef nije dočekao na vratima.
– To je u obitelji posve normalno. Tata Valent počeo je tradiciju kada je otvorio restoran s majkom Marijom, a sada je nastavljamo ja i moj sin, postali smo poznati po tome.
Pa s koliko ste se gostiju rukovali?
– Tko će ga znati, ali s više od sto tisuća. Rukujem se sa svakim gostom, i kad dođe i kad odlazi! – smije se Patrik.
U restoranu na vrhu Jurovčaka, mjesta nedaleko od Svetog Martina na Muri na 200 metara nadmorske visine, slavi se rođendan.
– Stanko slavi 66. rođendan, a on je gost kod nas već 25 godina – kažu ponosno. Svira bend. Imaju i – trubača. Veselo je. Hrana? Pečenice. Buncek s dinstanim zeljem, gulaš od jelena, međimurska gibanica...
– Meso z tiblice međimurski je specijalitet. Prije nije bilo hladnjaka, prabake su nekad tako pripremale meso. Stajalo bi soljeno pa zapečeno meso u kosanoj masti sve dok se ne bi pojelo. Može i mjesecima! I, dakako, sir s vrhnjem. Kod nas je on poput pršuta u Dalmaciji.
Tu se jede relativno jeftino. Za jednu osobu buncek s dinstanim zeljem (70 kn), međimurska gibanica (22 kune) i piće – 105 kuna.
To je nekada u Njemačkoj bilo normalno da se vlasnik ili šef restorana rukuju sa gostom. Od kada su stranci pootvarali restorane se taj običaj izgubio.