Kada se govori o Hollywoodu, a želi se izbjeći njegovo ime, tada se koristi izraz Tvornica snova. Na bilo kojem televizijskom kvizu svaki bi natjecatelj znao odgovoriti na pitanje: Kako se zove tvornica snova?
A što bi odgovorili na pitanje: Kakve snove proizvodi ta tvornica? Rekli bi, vjerojatno, da se radi o snovima o boljem životu, uzbudljivijem životu, uspjehu, bogatstvu, ljubavi i sličnim stvarima koje svaki normalan čovjek priželjkuje. Drugim riječima, snovima o svemu što ljude može učiniti sretnijima. Snovima o sreći. Hollywood je tvornica snova o sreći. To je njegov osnovni proizvod namijenjem ljudima, tržištu koje iz minute u minutu raste sa svakim novorođenim sretnikom ili nesretnikom.
Je li Hollywood jedina tvornica snova o sreći? Što je s nezavisnim filmom, art filmom, festivalskim filmovima ili malim kinematografijama koje se ne mogu nadmetati s Hollywoodom u proizvodnji filmova o sreći? One pokušavaju osvojiti pažnju publike filmovima o nesreći, porazu, dosadi, besmislu, teškim socijalnim, političkim, povijesnim i psihičkim problemima. Ti filmovi i njihove kinematografije ponose se uspjesima po festivalima, nagradama, ugledom ili, ako su sretni, Oskarom za najbolji strani film koji se dodjeluje nakon što se glavni Oskari podijele američkim filmovima. U kojima također, gle čuda, ne mora uvijek sve završiti sretno. Rhett Butler na kraju filma "Zameo ih vjetar" ostavlja Scarlett O'Haru. Nema happy enda. Nema ga ni u Ciminovom "Lovcu na jelene", Scorseseovim "Pokojnima", Eastwoodovoj "Djevojci od milijun dolara", Scottovom "Gladijatoru", Cameronovom "Titaniku", Minghellinom "Engleskom pacijentu", Gibsonovom "Hrabrom srcu", Formanovom "Letu iznad kukavičjeg gnijezda" i "Amadeusu", Coppolinom "Kumu" i "Kumu 2", sve dobitnicima Oskara za najbolji nesretni film. Nagrade i nesreće idu zajedno. Oskari, Palme, Lavovi, Školjke, Medvjedi i Arene zaobilaze sretne filmove kao da se stide biti u njihovom društvu ili počastiti ih slavom pobjednika. Čast je nagraditi nesretnika, sramota počastiti sretnika. Oskari se ne dodjeljuju glumcima poput Caryja Granta, osim ako se u svojoj ulozi udostoji unesrećiti nekom smrtnom bolesti, gubitkom ruke, noge ili oka, mucanjem, šepanjem, ludilom ili demencijom. Kako može privlačan, vedar, šarmantan, duhovit, inteligentan, okretan, obrazovan, normalan i uspješan glumački genij poput Caryja Granta osvojiti Oskara za najbolju ulogu? Nikako. Čak ni ako se ubije. Tko mu je kriv kad je na ekranu sretan i pruža publici snove o sreći?
Uz snove o sreći ide tradicionalni holivudski happy end sa završnim poljupcem. A uz happy end ide i pogrdan naziv "limunada", kojim se popularno obezvrijeđuje takva navodno neuvjerljiva i uljepšana slika života. Pa ipak, statistike gledanosti govore da većina gledatelja voli filmove o sreći, ali se, kao i žiriji koji dodjeljuju nagrade, stidi to priznati. U raznim anketama gledatelja često čujemo kako vole "ozbiljne psihološke drame", što zvuči neuvjerljivije od najglupljih sretnih svršetaka u holivudskim filmovima. Zašto se stide priznati da uživaju u dobrom akcijskom filmu u kojemu junak potamani zlikovce, pljačkaškom krimiću u kojemu škvadra pobjegne s ukradenim novcem ili romantičnoj komediji o sretnom ljubavnom paru? Možda zato što sreća tradicionalno nema veze s pameti pa se radije prave da su pametni i nesretni nego sretni u glupi?
U davna vremena nije bilo takvoga stida. Vikinzi su, na primjer, cijenili sreću više od svega na svijetu. Ako bi se pokazalo da netko od posade vikinškog broda nije više sretan, njega bi bacali u more da se spase. Vođa pohoda bi sam, ako bi otkrio da ga prati nesreća, skočio u more. Nisu ga trebali bacati.
Većina filmova o sreći koje ljudi vole, a stide se to priznati, više ili manje nadahnuto izbjegavaju okove opore stvarnosti i nastoje uvjeriti gledatelja da je sreća dostižna. Svaki ljubić pruža san o sretnoj ljubavi, svaki Marvelov film o superjunacima san o moći nad zlom. No, najbolji filmovi o sreći nisu oni koji se bave onim što junaci žele već onime što imaju, ali toga nisu svjesni. Sretni su, samo što to ne znaju, već očajavaju uvjereni da su nesretni.
U mračnoj filmnoarovskoj romantičnoj božićnoj i novogodišnjoj komediji "Apartman" Billyja Wildera, Shirley MacLaine nesretna je ljubavnica svoga šefa i čeka da se on razvede i oženi njome, što njemu nije ni na kraj pameti. Stjecajem okolnosti ona vrijeme provodi sa simpatičnim oportunistom Jackom Lemmonom koji njezinom šefu daje ključ svog apartmana kako bi se s njom imao gdje tajno sastajati. Shirley MacLaine je cijelo vrijeme zaljubljena i nesretna jer nije voljena. Sve dok na kraju, u novogodišnjoj noći, u jednom od najljepših krupnih planova u povijesti filma, ne shvati da je voljena, zaljubljena i sretna, ali ne sa šefom već s Jackom Lemmonom kojega svaki dan gleda na poslu u liftu gdje radi kao lift-djevojka. Sve je to imala i na početku Wilderovog remekdjela, samo što to nije znala. Možda film ne može gledatelje učiniti sretnima, ali im može pomoći da shvate da su sretni, samo što to nisu znali. Najveća je sreća saznati da ti sreća ne treba jer si, u stvari, već sretan.
O tome govori najbolji film o sreći ikad snimljen, "Divan život" Franka Capre. Glavni junak, kojega glumi James Stewart, sanja da jednoga dana ode iz svog gradića u veliki svijet. Nije mu lako, nije bogat, vezan je obavezama uz ljude koji ovise o njemu. Ženi se, dobija djecu i tako, s vremenom njegov san o odlasku iz provincije i ljepšem, uzbudljivijem životu postaje sve neizvjesniji, a potpuno nestaje kad zapada u bezizlaznu situaciju koja ga toliko uništi da želi počiniti samoubojstvo. Što bi u ozbiljnom filmu, drami ili filmu noiru, stvarno i počinio. No, "Divan život" nije običan film noir već filmnoirovska bajka za odrasle i njegov junak ima anđela čuvara koji mu ne dopušta da se ubije već ga vješto i duhovito izbavlja iz samoubilačkog očaja. Ne radi to čudima i nadnaravnim moćima već mu pomaže da shvati ono što već ionako zna: da nije sam, da ima obitelj, prijatelje, divan život i da mu ne treba ništa osim toga jer je, u stvari, sretan. Čehov je bio majstor priča o ljudima koji krivo žive i koji su zato smiješni i tužni. Caprin je junak cijeli film proživio krivo i zamalo se ubio, da bi na kraju shvatio da ima sve. Nije čudo da se "Divan život" svakoga Božića prikazuje na televizijskim ekranima mnogih zemalja kako bi podsjetio sve one koji misle da su nesretni da se upitaju nisu li možda u krivu.
Naravno, nemaju sve zemlje mirne slikovite gradiće poput onoga u Caprinom "Divnom životu", niti televizijske programe koje taj film prikazuju za vrijeme božićnih blagdana. I nemaju svi smrtnici osnovne preduvjete normalne sreće koje bi, nakon gledanja "Divnoga života", trebali postati svjesni. U nekoj su afričkoj nerazvijenoj zemlji običnim ljudima prikazali jedan film kako bi analizirali njihove reakcije. Kada su ih pitali kakav im je film, da li im se sviđa, razumiju li priču i junake, oni su odgovorili da su u filmu vidjeli pečeno pile i kruh. To je bilo jedino što su zapazili i zapamtili. Jer su bili gladni. To je za njih bila filmska vizija nedostižne sreće.
Tekst je originalno objavljen u magazinu Budi.IN Chic.
Ovo su najzgodniji glumci koje možete gledati na našoj televiziji
Umri muški je pravi božićni film i to prvi dio.