Koprivnički planinar visokogorac Matej Perkov osvojio je 5671 metar visoki Damavand u Iranu kao prvi penjač koji se na ovaj najviši azijski vulkan popeo od obale Kaspijskog jezera.
Riječ je o “krovu” Bliskog istoka, čije ime u prijevodu znači “bijeli zid”. Svoje iskustvo podijelio je sa slavonskim planinarima u domu Đuro Pilar u Slavonskom Brodu, gdje je održao putopisno predavanje “Od mora do vrha”. Njegova priča mogla bi biti poticajna ljubiteljima outdoor sportova poput trčanja, biciklizma i planinarstva, koji se odvijaju pod vedrim nebom, da pronađu onaj koji im najbolje odgovara.
– U planinarske avanture krenuo sam još kao klinac 1994., kada me je ujak, strastveni planinar, poveo na Bilogoru. Odmah nakon toga vinuo sam se u Alpe, a kada jednom odete tamo, to je ljubav za cijeli život. U posljednjih osam godina idem nekoliko puta godišnje na visokogorske uspone i jednom godišnje na veću ekspediciju koju slažem u skladu s financijskim mogućnostima – počinje Matej.
Teški uvjeti
Prošao je zanimljiva putovanja u Maroko penjući se na najviši vrh sjeverne Afrike Toubkal (4167 m), a krenuo je s obale Atlantika, prošao bajkovitu Gruziju, zemlju bogate povijesti i jedinstvene prirode, popeo se na 5046 metara visok Kazbek, koji slovi kao najljepši vrh Kavkaza, a potom lani i na iranski vrh Damavand.
– Putovanja nisu koštala puno, između četiri i šest tisuća kuna, a trajala su od dva tjedna do mjesec dana – kaže.
Iranska avantura originalna je po tome što se Perkov na vrh uspeo krenuvši od 196 kilometara udaljenog grada Babolsara na Kaspijskom jezeru. Naporno putovanje do sela Polur u podnožju planine trajalo je osam dana, a zatim je uspon nastavljen do logora na 4200 metara, gdje je čekao smirivanje oluje koja je danima bjesnjela. Na vrh je s vodičem stigao točno u podne, praćen grmljavinskom snježnom mećavom na hladnoći od minus 20 stupnjeva.
– Ovaj uspon pokazao je ono što mi je i bila namjera... Planina Damavand, koja je ljeti popularno odredište planinarima diljem svijeta zbog svoje pristupačnosti, zimi je težak zalogaj – kaže.
Drevna Perzija putniku namjerniku kazuje mnogo priča, ali najglasovitija je ona o susretljivosti i dobroti njenih stanovnika. Na svom putu koji je počeo na pješčanoj plaži Matej je prošao kroz džunglu, polja riže, planine te veličanstveni kanjon Haraz. U Iranu ga je štošta oduševilo i teško mu je slušati vijesti kako je to teroristička zemlja jer to, kaže, naprosto nije istina. Iskusio je ritam milijunskog Teherana, degustirao lokalne specijalitete i spoznao zašto Iranci posebno simpatiziraju Hrvate.
– Svi su jako ljubazni i vole nas Hrvate zbog naših nogometaša, a i zbog trenera Branka Ivankovića koji trenira njihov najpopularniji klub Persepolis. Naravno, znaju za Modrića, Mandžukića, Olića... Svi ti nude čaj, pa i smještaj, objed, ako treba i novca... Mogu reći da su, uz Makedonce, Iranci najgostoljubiviji narod koji sam sreo – govori Perkov.
Matej ovih dana po Hrvatskoj promovira svoju drugu knjigu “Želim dotaknuti nebo”. Riječ je o djelu u kojem na tristotinjak stranica uz mnoštvo zanimljivih fotografija donosi svoje viđenje planinske romantike. Uz opise uspona, Matej također samokritički sagledava svoje odluke razmišljajući o emocionalnom i duhovnom spajanju s planinom.
Zaslužuje poštovanje
– Svaku planinu treba poštovati, pogotovo one koje su na glasu kao lagane. Svaka planina uzima žrtve, to je činjenica koju treba poštovati – tvrdi Koprivničanin.
Poručuje svima da pronađu sreću u aktivnom životu, bilo da je u pitanju trčanje, bicikliranje, veslanje bilo planinarenje jer se tako čovjek mijenja nabolje. Najveći je planinarski uspjeh, ističe Perkov, kada nekoga uspiješ motivirati da krene tvojim putem, putem emocionalnog i duhovnog spajanja s planinom. A za to nije potrebno puno. Dovoljno je otići u prirodu, na malu planinu, odmaknuti se od svakodnevice, posla, briga i besparice... i dotaknuti nebo!
Kak ono veli jedna srbijanska poslovica: "Besposlen pop jariće krsti".