Visoko u oblacima, negdje na obroncima iznad Krapine, veselo mašući repom dočekao me – pas. Nigdje žive duše, samo snijeg, led i on. Pas velik kao tri psa, nešto između bernardinca i šarplaninca. Vjerojatno plod slobodne, pseće ljubavi. Bez ogrlice ili uzice, dečko iz kvarta, vrtio je krugove oko neznanca i njuškao što to imam u rukama. Simpatičan, ali ako skoči na mene, srušit će me prije nego što bi Tyson. Mike.
– Ajde, nema straha, to je mali pas – vikali su dečki koji su se pojavili na vratima klijeti u koju sam krenuo. Sa sigurne udaljenosti.
Da, mali pas, pomislim. Ako ga gledam iz Apolla ili s ISS-ove Međunarodne svemirske postaje.
Pije se najviše – decilitar
Kad je pronjuškao fotoaparat i vrećicu s kruhom, shvatio da neće biti ništa za pod zub, odšetao se po snijegu, pronašao komadić sunca i legao. Više ga nisam zanimao.
Društvo na terasi dočekuje me uz smijeh. Gledaju i oni sa zanimanjem u vrećicu.
– Bravo! Jedino što u klijet treba donijeti upravo je – kruh. Sve ostalo ovdje imamo – kaže Branko Varjačić (66) i otvara vrata svoje klijeti iz koje puca pogled na Krapinu.
– Pa koji je Zagorac loš? Volimo se družiti, rado popijemo, jedemo, šalimo se – govori dok divovskim nožem reže salamu.
– Domaća je salama, malo svinjetine i jelena. Sir je rijetko kod nas na stolu. Znaš, svaki Zagorac mora imati klijet. Ako nemaš bačvu, teško ćeš proći kod susjeda. I najvažnije, kad dolaziš u goste, nikad ne donosi svoje vino! Jer, vlasnik klijeti mogao bi se uvrijediti, pogotovo ako je ono koje si donio bolje od njegova...
U društvu na Grgačevu, kako se zove ovo krapinsko naselje, je i Drago Kozina, Varjačićev susjed iz ulice dolje ispod nas u središtu grada. Svi se tu znaju. Između loze u klijeti u pravilu ne sjediš sam. Na jednom je brdu iznad Krapine pedesetak klijeti, na susjednom ih je tek nešto manje, možda tridesetak. I u svakoj toj kućici barem jedna bačva.
– Brdo bez klijeti, toga ti tu nema. To ti je kao zrihtani muškarac bez zlatne kopče na kravati – govore te nastavljaju:
– Malo nas je, u Krapini oko 13 tisuća. Ali, poznajemo se svi. Ako netko traži ulicu u Krapini, mi mu odmah kažemo: ‘Reci koga trebaš, odmah ćemo ti reći kamo trebaš ići, u koju kuću’. Jer, znat ćemo i tko je, gdje radi, čime se bavi, s kime je dobar, u koju je školu išao... Znamo sve!
Znači, odmah su uočili stranca?
– Ti, eto, kad prođeš gradom, svi odmah znaju da nisi naš. Iako, po licu bi mogao proći... Imaš tu facu, našu zagorsku. Mogao bi se prošvercati.
Koliko je to dobro, da te baš svi znaju?, pitam.
– Ako nisi džepar ili prevarant, to ti može biti samo od pomoći. Ali, moraš biti fer.
Idu jedni k drugima, druže se, gemišt tu, gemišt tamo...
– Moraš biti oprezan s vinom. Pije se, najviše, po decilitar. Jer, kad krene... Ali, mora si čovjek tu i tamo dati oduška.
A što gospođe kažu? Dolaze li i one u klijeti?
– Supruge su nam kupile perilice za suđe. Naučile su nas kako da ubacimo Calgonit tablete sa solju u perilicu. Tako da ovdje sami pospremimo, čistimo, brinemo. A one su, u pravilu, sretne kad malo odemo od kuće, jer na miru mogu nešto raditi, možda pogledati sapunicu. Sad se prikazuju turske, nema više Esmeralde... Štoviše, pazimo da se ne vratimo doma prije 21 sat, da ih ne ometamo!
Pije se, u pravilu, miješano vino. Lagana kombinacija. Graševina, pinot...
– Volimo bijelo vino. Često ćeš tu čuti: “Belo vino pijem, a crno gledam. A kako bih tek gledao da crno pijem...” Ima i štos, kako štrajka Zagorac? Zatvori se u klijet i prolije svu mineralnu.
Pijem sok. Nije provokacija, nego je sponzorski automobil ispred klijeti, tek sam ga pokupio u salonu. Gledaju me malo čudno, neki se i prekriže kad vide čašu bez vina, ali sliježu ramenima.
– Evo, sad ćemo ti natočiti u plastičnu bocu litru domaćeg pa da ipak probaš doma...
Prvi roštiljali na planetu
– Znaš da smo mi prvi, možda i na svijetu, roštiljali? Naš je krapinski neandertalac znao za vatru, a hvatao je medvjede, vukove, srne, jelene, divlje svinje, dabrove... I, sigurni smo, potom je tu kod kuće na Hušnjakovu brdu roštiljao. Poseban je bio i po tome što je prva pomoć pružena baš kod nas! Otkrili su jednu kost neandertalca i shvatili da je bila odgrizena. Vjerojatno je lovac stradao u borbi s medvjedom. Netko mu je pružio pomoć, inače bi iskrvario. Možda su tu bili i prvi humanitarci jer mu je netko pomogao besplatno. Nije tada bilo novca – smije se društvo.
Pričaju i o legendi grada.
– Naš ti Zdenko, nadimka Puba, i danas vozi moped. A ima 93 godine! Kaže, tako mu je brže. Ode do pošte, u dućan, sve na motoru. I još ima dozvolu! Bio je, nakon Drugog svjetskog rata, prvi kinooperater, pa električar... A sad je u mirovini duže nego što je imao staža. E, on, naš Zdenko, nama je uzor. I mi očekujemo da ćemo u njegovim godinama bili tako vitalni! Takvi smo ti mi, izdržljivi Zagorci...
>>Sisak je jazz-meka u kojoj sviraju članovi Stonesa, a fotka se aparatom starim 100 godina