Kad je prije godinu dana otkrivena horror priča o djevojci koja je pet godina bila zatvorena u psihijatrijskog bolnici zbog svoje homoseksualnosti, nacija je bila zgrožena. Kao Hitchcockov scenarij čitali smo o Riječanki Ani Dragičević koju su roditelji zatočili u Psihijatrijsku bolnicu Lopača kad joj je bilo 16 pod nikad dokazanom optužbom da je ovisnica o drogi. Ondje su je ispitivali bi li radije izabrala dečka ili curu, a kvazi-happy endom smatrali smo njen izlazak iz bolnice s navršenom 21 godinom. Što je u međuvremenu učinjeno za Anu, kako se društvo, koje je dopustilo da se tada još djevojčici prekine djetinjstvo i oduzme mladosti, odužilo toj nesretnoj djevoci? Gotovo nikako.
– Sada ću biti mjesec dana kod prijateljice, poslije... Ne znam. Probat ću je pitati da ostanem još malo duže. Živjela sam neko vrijeme s curom, ali nismo mogle plaćati postanarstvo pa se ona vratila roditeljima – slegnula je ramenima Ana, za koju roditelji, kao ni dvije sestre, ne pitaju. S njom smo jučer razgovarali po dolasku u Zagreb. Ana za autobusnu kartu iz Rijeke nije imala novca, na račun joj ga je uplatila Ljubica Jaković Lazarić, redateljica dokumentarnog filma “Zašto”, potresnog svjedočanstva o Aninom slučaju koji je jučer prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Zagreb-Dox.
Ana je danas psihički bolje, zahvalna je svom psihijatru dr. Draganu Lovroviću za kojega niže riječi hvale, a zvuči zrelo i dok spominje svoju partnericu. Jedna od posljedica tortura koje je prošla jest i poremećaj rada crijeva, pa je na rubu anoreksije. Kad je napokon izašla iz Lopače, Ana je upisala frizersku školu u riječkom Narodnom učilištu i prvi razred završila s odličnim uspjehom.
– Bilo je to najbliže kreativnom radu s bojama, jer slikanje je ono što volim, ali bila sam prestara za upisati se, nakon svega – pojašnjava svoj izbor Ana, koja poneku kunu zaradi frizerskom praksom. Financijski je prvu godinu izgurala uz pomoć djevojaka iz lezbijske udruge Lori, a drugu joj je godinu, na njeno veliko čuđenje, platila nepoznata djevojka iz Indonezije, također preko Lori. Međutim, Ana je češće gladna nego sita, a redateljica koja ju je dočekala na autobusnom kolodovoru uočila je da je njezina jaknica pretanka za zagrebačku susnježicu. No Ana drugu jaknu nema. Povremenu jednokratnu socijalnu pomoć svakodnevne potrebe brzo “pojedu”. Zar je udruga građana okupljenih po seksualnoj sklonosti najpozvanija da brine o životnim potrebama djevojke koju nisu zaštitile državne institucije?!
– Zvala sam ured riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela, objasnila tajnici da želim s njim razgovarati o mogućoj pomoći koju trebam. Uzela je moje podatke, ali mi se već dva mjeseca nitko nije javio – navodi Ana.
– A Grad Rijeka suodgovoran je i trebali bi joj pomoći, jer Lopača u kojoj joj je oduzeto pet godina života pripada djelom i Gradu. Kad bi joj osigurali makar jednu sobu da ima gdje živjeti – ističe redateljica Lj. Jaković Lazarić. Uskoro će, kaže, krenuti s radom na drugom dijelu filma o Ani. Nazvat će ga “Zašto nisi reagirao?”, jer upravo će to pitanje postavljati nizu mjerodavnih osoba i ustanova.
@reason ti si mi dao njezinu stranu priče može biti istinita, može biti i lažna ja bi rado čuo i priču njezinih psihijatara