Prije odlaska u Lisabon imala sam tri želje: probati slasticu pastel de nata, pronaći savršene kožnate cipele i fotografirati se ispred šarenih vrata lisabonskih domova. Pri slijetanju je bilo jasno da je Lisabon mnogo više od toga i da je pred nama pet pravih hedonističkih dana. Od aerodroma do grada dolazak je relativno brz i jednostavan, autobus vozi do centra grada, a tamo...
"Marihuana, hašiš" – sasvim neočekivano i nimalo ugodno, ali ovo je jedna od prvih, ali i jedna od najčešćih rečenica koju se na ulicama može čuti jer su dekriminalizirani. Na takvu se otvorenost teško naviknuti jer su uporni pa su ignoriranje, a prema potrebi i bezobrazan odgovor neophodni.
Roditelji dižu šator ispred Klaićeve bolnice u znak prosvjeda:
Lisabon je grad (jako) ukusne hrane pa je veliki gurman u meni bio iznimno sretan. Odmah sam s liste skinula prvu želju i po silasku iz stana probala kultnu portugalsku slasticu, pastel de nata. Teško je opisati o kakvom je desertu riječ, ali brzo sam se navikla da je spoj tarta i kreme od jaja neizostavan uz kavu, nakon ručka, kao slatki međuobrok. I doma sam se vratila s nekoliko kutija pa je ukusni kolačić postao i suvenir. Nakon prve večeri mami sam poslala poruku: “Ovo je grad finih pekarnica, sangrije i lijepih cipela na svakom kutku i ne znam koje od toga je bolje“
I uistinu, za jednog fana (pristupačnih) restorana i šopinga, ovo je prava win-win situacija. Situacija na ulici samo se izmjenjuje – pekarnice, portugalska vina, cipele, a u svaki dućan poželite ući jer u glavi mislite “možda je ovdje ponuda još bolja”. A kad je riječ o najboljem i najpopularnijem pastel de nata, svakako je to onaj belemski, ispred čije se pekarnice čeka u redovima. Gužva nas je odvratila od ideje da ga isprobamo i vratili smo se s već "provjerenima" na potezu od trga Rossio do trijumfalnog luka. Taberna de Casa do Alentejo skriveni je restoran koji vjerojatno nećete pronaći u vodiču, a nudi najukusnija tradicionalna jela poslije kojih ćete biti spremni za nastavak obilaska grada.
Kao prva "pomoć" dobro je priključiti se jednoj od besplatnih turističkih tura s kojima ste sigurni da nećete propustiti ništa bitno, a vodič će odati i nekoliko lokalnih savjeta koji su tijekom cijelog puta bili iznimno korisni. Alfama je najstariji i najšarmantniji dio grada, a nakon penjanja strmim ulicama pruža se prekrasan pogled na rijeku Tajo, palme i šarene kućice. Oni u formi uživat će u penjanju jer i put prema gore priča svoju priču, ali i vožnja legendarnim tramvajem je nezaobilazna. U Lisabonu čak ne živcira ni gužva u javnom prijevozu.
No bilo je i loših poteza – najgore kokice u životu pojela sam na nogometnoj utakmici Sportinga i Lisabona (uistinu, na svašta se dam nagovoriti), a zbog tog posjeta stadionu i dalje ću se pitati – zašto Portugalci nude isključivo slatke kokice? Na putu za Torre de Belem zastanite na čašu-dvije vina tinta i tapase, a svaki domaćin reći će vam da morate probati kultnu "ginjinhu", nešto poput našeg višnjevca ili borovničke. Jednu od najukusnijih probala sam u Sintri, pitoresknom mjestu nedaleko od Lisabona, a put nas je dalje odveo do Cabo da Roce. Na najzapadnijoj europskoj točki pogled je beskrajan, vjetar neumorno puše, valovi udaraju o stijene, a prizor svakog ostavlja bez teksta. I doista, jedino što se čuje je škljocanje fotoaparata.