Lalka, tek dva tjedna stara ždrebica, unijela je veliku radost u alkarsku ergelu u kojoj ove godine očekuju čak 12 prinova! Ždrebica je potomak kobile Lune i pastuha Mora, vrsnih alkarskih grla i od njihove se razigrane klinke očekuje mnogo. Lalka za sada trčkara uz majčine sapi, siše njezino mlijeko i neumorno skakuće ispred konjušnice. Na alkarsko će trkalište već na proljeće, zajedno s odraslim konjima, gledat će pripreme, a njezina će ukupna obuka trajati tri godine nakon čega bi trebala postati dijelom alkarske povorke. Ako Bog da i Gospa Sinjska, kaže Boško Ramljak, alkarski vojvoda koji nas je dočekao u alkarskoj ergeli, bit će ona vrhunski alkarski konj.
– Konj je temelj Alke. Alka može bez svega, ali bez konja ne može! – tvrdi vojvoda Ramljak.
A nije lak put do pravog alkarskog konja. Kobila je ‘ždribna’ 11 mjeseci, a da bi Lalka, zbog koje pola Sinja svraća do alkarskih konjušnica, postala dobar alkarski konj mora zadovoljiti brojne uvjete.
Pogledajte video iz ergele:
Voriju vratili konja
– Alkarski konj je poseban konj. Alka se trči u specifičnim uvjetima u kojima konj mora postizati brzinu, jer 160 metara treba pretrčati za najviše 13 sekundi. Alkarsko trkalište široko je samo pet metara, s obje strane su ljudi, konj mora biti naviknut na boje, zvukove, atmosferu... – opisuje Ramljak i s ponosom nas vodi do svoga konja – Diva. Najvećeg u ergeli. Nema dana kada ga ne obiđe, potapša, da mu zobi i porazgovara s njim. Kako alkari biraju konja, pitamo.
– Tijelo jahača i konja moraju biti u proporciji, to je osnovno. Moj konj Div ima visinu hrbata 183 centimetra, jer ja sam visok 196 cm. Konj ima neku svoju percepciju i logiku i vi je morate prihvatiti. Konj je pametna životinja i odnos s jahačem mora biti odnos povjerenja – kaže vojvoda Ramljak koji je cijelo svoje djetinjstvo i mladost proveo na alkarskom trkalištu i među konjima. Ni drugim alkarima, uvjerili smo se, ne može proći dan, a da ne pozdrave svog konja. I barjaktar Darko Jadrijević, inače jedan od slavodobitnika Alke, svratio je kako bi malo izveo konja i gledao ga dok trči. I on se uključuje u razgovor. Njegov sin, inače državni prvak u preponskom jahanju i kandidat za Alku, prošle je godine doveo prekrasnog konja, pitomog i dobrog, kojeg u Zagrebu jašu djeca, ali pokazalo se da nije za Alku.
– Čim smo ga doveli na trkalište, uplašio se, postao nemiran, divljao, skakao, postao neposlušan. Nažalost, iako je riječ o prvoklasnom konju, u vlasništvu je Igora Vorija, nije zadovoljio za Alku. Ostao je mjesec-dva dana u školi jahanja, djeca su ga jahala, ali vratili smo ga – pričaju nam. U konjušnici zatičemo i Franu Ivkovića, slavodobitnika jubilarne 300. Alke. On je jedan od zaposlenika koji se 24 sata brinu o alkarskoj ergeli. Pridružuje se i Stipe Šimundža, direktor Alkarske ergele, diplomirani veterinar i bivši alkar.
– O konjima se brinem kada sam u štali, a i kada sam kod kuće jer mislim na to kako su, što rade, je li se koji zapetljao, u kakvom je stanju, šepa li, je li zdrav... Nije konj automobil pa da ga garažiraš i čekaš novu sezonu. Sada je zima, oni pomalo miruju, imaju zimsku dlaku i izvodimo ih svaki dan – govori Šimundža.
Alkarska ergela osnovana je 2004. s ciljem proizvodnje konja za Alku. Trenutačno imaju 40 konja u konjušnici, a rasplodnih je kobila 10.
– Očekujemo 12 ždrebadi jer vodimo računa i o zemaljskom uzgoju, odnosno o ljudima koji su vlasnici konja, a žele da bude u tipu alkarskog konja. Ako je njihova kobila zadovoljila naše kriterije, mi im odabiremo pastuhe i ždrijebe upisujemo u naše matične knjige, odnosno registriramo ga kao konja tipa alkar te vodimo računa o njima kao da su naši – pojašnjava Šimundža.
Pred sobom ima matičnu knjigu iz 1960. godine. – I tada se vodila briga o uzgoju pa su ostali pisani tragovi, odakle su konji, koja kobila je križana s kojim pastuhom, kakva su im svojstva bila... – lista knjigu Šimundža i pronalazi kobilu Donku. Oždrijebljena je 1969. godine.
Posjeti cijele godine
Opisana je kao “dorata, zvjezdasta, lisasta”, dobila je Alku 1986. godine, a slavodobitnik koji je na njoj jahao bio je alkar Anđelko Vučković. Bila je domaći konj. Šimundža nam objašnjava da je nevažno kojoj pasmini pripada konj da bi bio u tipu alkarskog konja.
– Za konja je najvažnije da ima brzinu na trkalištu, da nije lud, da ne grize, da se ne boji. Treba imati miran trk, biti pametan i dobar jer njih djeca čuvaju na dnu alkarskog trkališta. Alka je otvorena pozornica. Ljudi prolaze, buka je, pucaju mačkule, svira glazba; konj mora biti na sve to naviknut – priča Šimundža. A upravo zbog djece Alkarska ergela otvorit će se javnosti. Muzej Alke posjećuju ekskurzije, škole, vrtići i mnoga djeca na odlasku požele vidjeti živog konja.
– Alka zanima ljude cijele godine. Za Noć muzeja imali smo 1800 posjetitelja. Mnoge je privukla igrica, virtualno trčanje Alke. Stavili su naočale i osjećali se kao Alkari – priča ravnatelj Muzeja Boris Filipović-Grči, a kakva bi tek atrakcija bila otići do ergele i vidjeti pravog alkarskog konja.
Marina Pavić, direktorica marketinga VAD-a otkriva nam kako će u sklopu projekta ‘Sinj u sridu’ kod hipodroma biti izgrađen interpretacijsko-edukacijski centar. Provodit će brojne pokazne programe, organizirat će škole jahanja, alkarsku školu, radionice...
– Cilj je da posjetitelji, a osobito djeca, mogu Sinjsku alku doživjeti cijele godine, a ne samo tri dana u kolovozu – poručuje Marina Pavić. Centar na hipodromu bit će otvoren dogodine, a iz Alkarske ergele već danas pozivaju: tko ih želi posjetiti, vrata su mu otvorena.
Pa to je senzacija. Za konje.