Želim na kupanje. I to odmah! Pobudio sam se dan prije u Korčuli, pio kavu u Hvaru čekajući brod za Vis, gdje sam večerao, a poslijepodne s Visa preko Splita stigao u Makarsku. Sutra sam već u Dubrovniku. Vozio sam se katamaranom, trajektom, automobilom, čak i biciklom! I sad je vrijeme za kupanje. Sad ili nikad. Dosta je putešestvija u posljednjih 30-ak sati.
Mukotrpan put
– Ne dolazi u obzir kupanje tek usput, na prvom molu. Želim na najljepšu plažu na makarskoj rivijeri! – govorim svom prijatelju odvjetniku, koji me dočekao u Makarskoj.Kad mi je rekao da je mjesto koje tražim Nugal, skrivena plaža prema Tučepima, te poentirao: “Tamo je raj!”, odmah sam skočio sa stolca u kafiću na Kačićevu trgu i rekao:
– Idemo, odmah!
Poslije sam doznao da se do plaže treba pošteno oznojiti hodajući uzbrdo više od pola sata i da je to moja nova putešestvija, ali, ako je najljepša plaža ovog vjerojatno najljepšeg dijela naše obale, idem!
Do Nugala ima više od pola sata od centra grada i može se isključivo pješice. Drugačije nema, nema varanja i prečaca. Eventualno biciklom, ali kako su stijene koje se spuštaju u more gdjegdje visoke i 50 metara, ne bih preporučio. Glava je u torbi, lako je zapeti na kakvom kamenu, a pad s bicikla prema moru, u provaliju, mogao bi završiti tragično.
Zato – pješice. Tko ide s djecom, put je lijep, ali treba ih držati čvrsto za ruku.
– Hi! – pozdravljaju odvjetnika i mene dvije strankinje koje susrećemo. Odnosno, one nas sustižu, brže su. Toliko je malo ljudi, da i oni koji se sretnu, pozdrave se. I one odlučile na Nugal. Bravo za cure, odlučile su se pomaknuti iz vreve i gužve. Razgovaramo putem, dive se pogledu.
Na Nugal dolaze rijetki. Treba se potruditi. A tko je vidio truditi se na godišnjem odmoru? Trudiš se prije i poslije, tad ne. Ali isplati se. Nema novca, ali on ne garantira sreću. Nagrada je nematerijalna. U toj relativno kratkoj šetnji može se Mediteran upoznati onakav kakav uistinu jest.
Daleko od gužve, od vreve, od štandova, brodova, autobusa, strke, a opet ne predaleko. Jedino čega ima jest signal za mobitel. A i bez njega bi bilo ljepše.
– To je turistička tura! Bez velike priče, bez godina, bez povijesti, bez kuća i kafića. Bez sladoleda. Bez smetnji koje pruža moderno doba – kažu cure.
Cvrčci, more, hridi...
Pogodile su bit. Tu treba uhvatiti trenutak, kojem će se čovjek u teškim danima vratiti i sjetiti da ljepota postoji. I ne košta ništa. Vodič vam ne treba. Samo boca vode. Može i iz pipe. Špine.
S noge na nogu uživamo u toj šetnji, u kojoj pogled puca prema Hvaru. Mediteran besramno pokazuje najbolje što ima. Tu bi, na poluotok Osejava, trebalo dovesti svakog turista, jednog po jednog, posjesti ga na jednu od desetak klupa uz put i reći mu:
– Evo, to je to. To je ono što mi Hrvati nudimo. Imate li kakvo pitanje? Cvrči, odbljesak sunca od mora, kamene hridi, borovi, plavetnilo, brod u daljini i mediteranski mirisi.
Pitanja, vjerujem, ne bi bilo, bilo bi sve jasno. Stižemo na cilj.
– Na plaži znam često biti posve sam, no sad nas ipak ima tridesetak. No srce je sezone, moglo se i očekivati... – kaže mi domaćin pokazujući na malu, skrivenu plažu, iznad koje su strme stijene. Izgled kojeg se ne bi posramio nijedan turistički katalog.
Bacam se u more. Napokon. Oko mene miješani kupači. Neki u tekstilu, neki nagi jer plaža se vodi kao nudistička. Nitko tu nikome ne zamjera, u gaćama ili bez njih. Tko što voli... Nema stresa. Samo idila.
>> More prekrasno, plaže čudesne, ne zna se je li ljepša Stiniva ili Srebrna
Provincijalno