Kada vraća film, Irena Igrec taj bakin poziv danas smatra prvim simptomom šećerne bolesti koja im, kao ni bilo kojem roditelju posve zdravog djeteta punog energije, tada nije pala na pamet. Zašto bi zabrinjavalo to što vesela osmogodišnjakinja usred prosinačke zime na praznicima kod bake pije malo više čaja? Proslavili su Božić, Novu godinu, išli na more i stalno se, kako to biva u to vrijeme, okupljali, družili s obitelji, prijateljima i baš nitko ništa neobično nije primijetio na Tiji.
– Uvijek je bila mršavija, ali to je izgledalo tako da, kad malo izraste, onda smršavi, izduži se pa se onda malo popuni i tako opet. Otišli smo na skijanje u prvom mjesecu i Tia me probudila usred noći. Osjećali smo onda nekako da nešto nije u redu, za doručak je pojela Čokolino i popila tri čaše vode. Tada sam za doručkom shvatila da ima simptome dijabetesa – prisjeća se Irena događaja koji su im okrenuli svakodnevicu doslovno preko noći.
Nazvala je sestru i mamu koja ima dijabetes tipa 2 i krenuli su kući gdje su ih odmah dočekali aparatić za mjerenje šećera i trakice za urin. Šećer je Tiji tada bio 24.
– Nazvali smo poznate koji u obitelji imaju curicu s dijabetesom jer nismo znali što raditi, je li to – to, što mi sada trebamo?! Rekla mi je samo da se moramo odmah spremiti za bolnicu. Pa kako ću sa zdravim djetetom u bolnicu?! Bio je to šok, sada sve znamo, ali onda nismo znali ništa. Tiji smo rekli da idemo u šoping, u kino i krenuli na Rebro – prepričava Irena, a Tia dodaje da joj je bilo tada jako čudno zašto u šoping idu i teta Natalija i seka Petra…
Predivna djevojčica veselih očiju, okretna, izvrsna plesačica, nastavlja maminu priču riječima: “A tada počinje moja patnja.”
Na Rebru su ostali deset dana, Irena i suprug Renato prolazili su edukaciju, a Tia dobivala terapiju. Kaže nam da se i tada dobro osjećala, da je imala snage, samo je bila jako žedna.
– Bilo je to užasno iskustvo, takav šok da sam pola toga što se tada događalo zaboravila. Svi te zovu, plačeš i objašnjavaš im na hodniku da ona ne vidi – govori Irena.
Prošli su edukaciju, dobili svoju, kako kažu, “pikalicu”, penove s inzulinom i otišli kući uz liječničku poruku da Tia i dalje smije jesti i raditi sve kao i dosad, a da su roditelji tu da to sve pokrivaju inzulinom. Tia se tako ubrzo vratila u svoj tada drugi razred, vratila se plesu, igri, a svi skupa uče kako živjeti s dijabetesom. Pažljivo se važu i kombiniraju obroci, redovito kontrolira i odmah na prvi pogled jasno je da je sada 10-godišnja Tia prihvatila svoj dijabetes. Istina je da tu potpunog opuštanja nema, mama Irena sve temeljito i sistematično prati i kombinira, svaki detalj oko hrane, pića, a preko noći se budi da bi kćeri provjerila šećer. Tia nosi senzor koji joj, poručuju, uvelike olakšava mjerenje i praćenje šećera.
– Ne spavamo, alarm je uključen. No mislim da smo na dobrom putu – kaže Irena uz Tijinu podršku i osmijeh.
Dijabetes u djece je u porastu u nizu zemalja iako postoje neke značajne razlike u pojavnosti. Uzrok, kao i u odraslih, nije poznat, a prema dosadašnjim zaključcima uglavnom se pojavljuje kod djece koja u obitelji nemaju nikog oboljelog od dijabetesa tipa 1. Ova obitelj doživjela je i proživjela nešto što im je u svakodnevicu donijelo strah i konstantnu brigu, a što dolazi nenajavljeno. Danas, kad se prisjećaju tih zimskih praznika otprije dvije godine, vide da uopće nisu znali nešto što im je danas svakodnevno. Njihova iskrena priča važna je poruka svima da dijabetes može doći tiho, neprimjetno i preko noći te da ga treba hrabro prihvatiti
Jel vama novinarima jasno da su dijabetes tipa 1 i dijabetes tipa 2 dvije potpuno različite bolesti makar imaju isti naziv? U članku se nijednom ne spominje koji tip ima klinka. Pretpostavljam T1 zbog pikice, ali vi pojma nemate ni o čemu.