Miljenik bogova, prirode i ljudi

Cavtat se nekoć, u vrijeme dok su atenskom akropolom šetali grčki mudraci, zvao Epidaurum i bio je grčka kolonija. Priča se i da su ga Rimljani kasnije preimenovali u Epidaurus i odmah napravili amfiteatar za priređivanje gladijatorskih borbi. „Kruha i igara“ za narod. Što je ekonomska i politička situacija bila lošija, igara je bilo sve više. Danas bismo mogli reći „Kruha i nogometa“, s time što ne shvaćam gdje je tijekom svih tih stoljeća nestao taj kruh pa nam je ostao samo nogomet. Nakon Grka i Rimljana, Cavtat su zauzeli Slaveni, od kojih su stanovnici pobjegli glavom bez obzira nekoliko nautičkih milja zapadno i osnovali današnji Dubrovnik. O Cavtatu „miljeniku bogova, prirode i ljudi“, kako to mnoge legende kažu, mogle bi se ispisivati epopeje. Bilo je tu mnogih znamenitih ličnosti tijekom burne povijesti toga grada na krajnjem jugu Hrvatske, no za jednog sam siguran da nikad nije stigao do njega – Tesle!

Jedan klub radi do dva

U Cavtat sam stigao u jedan ujutro vozeći krivudavom uličicom uz koju su, u mraku, smješteni kafići i restorani. Nakon što sam se smjestio u sobu hotela Iberostar Epidaurus, upitao sam recepcionara gdje mogu popiti piće.

– Hmm, u ovu uru... teško. Jedino beach club Cool radi do dva. Ostalo je, bojim se, zatvoreno! – rekao je.

– Aha. A zašto Iberostar Epidaurus, a ne samo Epidaurus? – pitam.

– Španjolci su kupili hotele Albatros, Epidaurus i Croatiju. Zato! – odgovori.

Hasta luego! (Vidimo se kasnije!) rekoh i uputih se do Coola, koji je od hotela Albatrosa i Epidaurusa udaljen dvije minute hoda u smjeru staroga grada. Uz malo pivo po 15 kuna dobio sam i nekoliko informacija o turističkoj ponudi.

Nažalost, taj beach club bio je jedino mjesto gdje mlađi turisti mogu izaći nakon ponoći. Voditelj Pero trudio se prikazati Cavtat kao mjesto u kojem su mladi dobrodošli, pokazivao mi je fotografije vrlo zanimljivih pjena partyja koje organizira u svom klubu, no nikako se nisam mogao oteti dojmu da je on jedina takva točka u gradu. Svijetla, ali jedina.

Iduće jutro krenuo sam u razgledanje hotela i okolice. Albatros i Epidaurus u stvari su tipični hotelski resorti u kojima ima svega što treba jednoj obitelji, pogotovu onoj s djecom. Takvi su i gosti. Kraj lijepih vanjskih bazena mlade majke budno motre na svoje mališane koji se brčkaju. Uputio sam se dalje do jedne od plaža uz cesticu koja vodi prema starom gradu, gdje sam zatekao Sanju i Branku iz Trebinja. U Cavtat dolaze isključivo na kupanje i sunčanje. Kad sam ih pitao zašto se ne kupaju u Dubrovniku, odgovorile su mi da su se navikle na mir koji pruža Cavtat, ali i da je jedan od glavnih razloga parking koji u tom gradu uopće nije problem pronaći, za razliku od Dubrovnika.

Uz obostrani smiješak, ostavio sam ih da uživaju i uputio se do staroga grada. Što sam se više približavao, to su cijene hrane rasle, restorani su od početnih pizzerija, fast foodova i fish & snacksa postajali sve finiji i očito za one malo dubljeg džepa.

Brzo sam shvatio da postoje dva Cavtata. Jedan za parove s djecom, i onaj drugi u kojem se nalazi stari grad i hotel Croatia, za nautičare i ljude srednje dobi i jeseni života koji žele mir i tišinu. Pet konoba i osam restorana zadovoljit će svačiji ukus. Najpoznatiji je Leut, u kojem bogati turisti jedu sve one morske plodove od kojih rastu zazubice i u kojem ručak može stajati više od mojih putnih troškova od Zagreba do Cavtata.

U hotelu Croatia susreo sam Carol i Petera Edwardsa iz Walesa, koji godinama ljetuju u Cavtatu. Na pitanje što ih toliko privlači, samo su mi rukom pokazali na prekrasan pogled s terase bara Piano na stari grad.

Kuda za Monte Negro

Nakon povratka sam od tete Ane kupio suvenir (male pletene papuče) i slušao kako se žali na mnoge strane turiste koji gore na magistrali iznad grada samo pitaju kuda se ide za Crnu Goru.

Odmah sam složio stvari u auto, odvezao se do magistrale i preko table koja je označavala skretanje za Cavtat prelijepio natpis Monte Negro. Nije red da samo ja kupujem Anine pletene papuče!