Mladi i perspektivni ljudi bez roditeljske skrbi koji su tek zagazili u punoljetnost više nisu sami. Rotary klub Zagreb Kaptol i mnogi sponzori okupljeni oko akcije ‘Korak u život’ pobrinuli su se da im studiranje ne ostane nedosanjan san. Na čelu je prave male vojske ljudi voljne pomoći neurokirurg prof. dr. Josip Paladino.
– Rotary klub Zagreb Kaptol, kojem ove godine imam čast biti na čelu, nastavlja akciju koju smo započeli 2008., a utemeljili smo je na načelima rotarijanstva koja uključuju i pomaganje i društveno koristan rad. Prva akcija bila je prikupljanje sredstava za školovanje pasa vodiča slijepih osoba, a onda je do nas došla informacija da je potrebno pomoći u studiranju djece bez adekvatne roditeljske skrbi. Prionuli smo na posao i nastala je akcija ‘'Korak u život'’ koja uspješno teče četvrtu godinu kako bismo omogućili stjecanje diplome i ohrabrili mlade bez roditelja na putu u samostalan život. Rotarijanci, sponzori, donatori i Ministarstvo socijalne skrbi, svi smo umreženi s tim mladim ljudima i sretni što im pomažemo.
– Koliko je mladih uključeno? Jeste li neke upoznali?
– Imao sam tu priliku rukujući se sa svakim na potpisivanju ugovora o financiranju. To su odreda, doživio sam ih tako, vrijedni, ambiciozni i skromni mladi ljudi spremni na rad i učenje. Samo dvoje od 88 mladih čije smo studiranje u tri godine u sklopu akciju pomagali odustalo je od studija.
U akciju su uključeni mnogi poznati...znani i neznani ljudi dobra srca
– Teško ih je sve i nabrojiti. U akciju ‘'Korak u život'’ uključeni su i Slaven Bilić, Gordan Kožulj, Stojko Vranković, Ivica Kostelić, Davor Šuker, podjednako i hajdukovci i dinamovci te mnogi drugi znani i manje znani ljudi dobre volje i velika srca. Podupiru nas i mediji da se pomogne mladim ljudima koji kreću ispod nule u odnosu na većinu vršnjaka i zato zaslužuju vjetar u leđa.
– Vrstan ste neurokirurg i profesor te dolazite iz obitelji u kojoj je pet generacija liječnika. Je li medicina bila izbor ili obiteljska tradicija?
– Isključivo moj izbor. Svi su moji stariji bili skeptični prema mojim rezolutnim izjavama – još u osnovnoj školi – da ću biti liječnik i ništa drugo. U prvom sam razredu u jednom igrokazu, još čuvam tu sliku, glumio doktora u maminoj kuti i sa stetoskopom oko vrata i tada sam, mislim, odlučio. Sve ostalo išlo je samo od sebe, bez obzira na upozorenja kolika je to odgovornost, obveza...
– Jeste li ikada osjetili da je medicina postala rutina ili zažalili zbog izbora poziva? Jeste li razmišljali o odlasku u inozemstvo?
– Nisam zažalio, ni trenutka. Medicina je nešto najljepše što mi se dogodilo u životu, kada je riječ o pozivu. Svaki je dan izazov, učenje, nova sudbina, novi pacijenti.... Katkad je i naporno, no i to je dio života. Ostanak u Hrvatskoj oduvijek je bio moj izbor. Devedesetih sam osjetio da je moje mjesto tu gdje sam se školovao, gdje sam stekao ime, i bio sam spreman sto posto vratiti povjerenje ljudi koji su mi dolazili i dan-danas dolaze i povjeravaju mi u ruke svoje živote. Medicina i kirurgija za mene su više od posla, moje životno poslanje koje me k tome čini sretnim. Dakako, sreća je i moja obitelj, moja supruga i trojica sinova uz koje svaka briga postaje lakša.
– Dugo ste bili neženja, a onda u nekoliko godina brak, očinstvo, tri sina. Kako spajate posao i privatni život?
– Moja je supruga Zrinka arhitektica i doktorirala je povijest umjetnosti, ima karijeru koju uvažavam, a roditeljske obveze dijelimo. Ujutro ja razvozim klince, a poslijepodne ih ona skuplja. U školskim zadaćama ona je bolja u egzaktnim predmetima, a ja u geografiji, povijesti, prirodi.
– Strastveni ste navijač Hajduka, a sinovi su vam rođeni u Zagrebu. Kakav je omjer snaga?
– E, na moju sreću, uz pomoć supruge te najmlađeg sina kojeg sam, kako se volim šaliti, ‘'izveo na pravi put'’, bili su u većini. Dvojici starijih sinova na prvom su mjestu ‘plavi’, morat ću poraditi na tome!
– Kako izgledaju vaši slobodni dan?
– Kad se dočepam takvog dana, onda je to dječji dan, vrijeme kada uživam u djeci, u kinu s prijateljima, razvažam ih na mačevanje, jahanje, džudo..., a skoknemo i do moje majke u Split, prijatelja, na more...
– Kako se snalazite s kućanskim obvezama? Kuhate?
– A ne, to ne. Gurman sam i volim dobro pojesti, ali sve što je zahtjevnije od dva jaja na oko za mene bi bio pothvat. Moje je da šećem psa.
Pomognite sirotinji, ljudi su gladni, elita je u kafićima i disko klubovima. Financiranje sporta treba prvo ukinuti i novac raspodijeliti siromašnima. Bez (\"profesionalnog\") sporta se može. Te arogantne liječničke fore i lažni humanitarni rad ostavite za sebe.