Trenutak kad je prije 20 mjeseci gledala smrti u oči sada je iza nje, a ispred - nada i svjetlo. Korak po korak... Učenici Martini Rukavini život je ispisao - roman.
– U novoj sam godini sebi poželjela da mogu bolje hodati i da završim osnovnu školu – kazala je Martina kada smo je, sada davnih, prvih dana siječnja posjetili u obiteljskoj kući u Zagrađu nedaleko od Pleternice. Obje su joj se želje u međuvremenu ispunile, a kad su nedavno znatiželjni novinari ponovno svratili do Martine, sa smiješkom se pohvalila: ”Prošla sam s vrlo dobrim.”
Liječnici sumnjali
Podsjetimo, Martina Rukavina u listopadu 2007. godine na putu do škole u Pleternici s najboljom prijateljicom Katarinom Mihaljević ispala je iz autobusa i teško se ozlijedila. Katarina je ubrzo umrla, a Martina je neko vrijeme bila u komi i liječnici nisu željeli govoriti hoće li se ikad oporaviti. Kad je ipak došla svijesti, Martina se nije mogla kretati, govoriti ni jesti.
Započelo je njezino dugotrajno liječenje u bolnicama u Požegi i Zagrebu te rehabilitacija u Krapinskim toplicama. Nakon 204 dana u proljeće prošle godine došla je prvi put nakratko kući, a u kolovozu je sa svojim vršnjacima u mjesnoj crkvi primila sakrament svete potvrde. Tad je već mogla jesti i tiho govoriti, a krajem godine počela je praviti prve korake. Čim joj je bilo bolje, u Krapinskim toplicama nastavila je i školovanje.
– Liječnik na Šalati kojem redovito idemo na preglede više mi je puta kazao kako je Martinin oporavak pravo čudo – rekao je Martinin otac Mija. A iza Martinina “čuda” krije se iznimna upornost i čvrsta volja, i njezina i liječnička. Martinu je tijekom oporavka teško bilo sresti a da se nije smijala.
– Nikad nisam ni pomislila kako neću moći hodati, čak ni onda kad sam nepokretno ležala u bolnici. U vezi sa smijehom nedavno sam na internetu pročitala kako se ljudi kojima imena počinju s M i E rado smiju – šaljivo je objasnila Martina.
Vraća se u Zagreb
Ići na svakodnevne terapije prijepodne, a poslijepodne u školu nije bilo lako, ali je ipak uspjela. Matematika joj je, kaže, bila najdraži, a fizika najteži predmet. Nakon završetka škole Martina je nestrpljivo pošla kući na bakinu kuhinju.
– Ispunjavam joj svaku želju, a najradije jede kruh u jajetu, kupus s mesom i krumpirima, pa palačinke i, dakako, domaće kobasice i šunku. Ima dobar apetit – ispričala je baka Kata.
Da se tijekom praznika ne bi udebljala – dodala je šaljivo majka Snježana, Martina redovito vježba na kućnom biciklu, a uskoro će cijela obitelj poći na more u Crikvenicu. Na jesen, pred Martinom su nove brige – srednja škola.
– Vraća se u Zagreb u Đački obrazovni centar u Dubravi koji je prilagođen obrazovanju djece kao što je Martina. Bili smo na procjeni njezina općeg psihofizičkog stanja i zaključeno je da može nastaviti školovanje za upravno-pravnog referenta – najavio je otac Mija.
SUĐENJE VOZAČU I VLASNIKU TVRTKE U SRPNJU
Martina i Katarina ispale su iz školskog autobusa koji je pripadao tvrtki BT-transporti kojoj je vlasnik Antun Bazina. Autobusom je upravljao Ilija Marčinković, a tehničkim vještačenjem ustanovljeno je kako djeca nisu mogla tijekom vožnje otvoriti vrata nego je to učinio vozač mijenjajući brzine. Na početku ove godine protiv vozača, tvrtke i vlasnika tvrtke Općinsko državno odvjetništvo u Požegi podnijelo je optužni prijedlog, a suđenje bi trebalo započeti u srpnju. Kakav god ishod tog procesa bio, sigurno je da se tragedija u kojoj je poginula Katarina, a Martina čudom preživjela, ne smije ponoviti. Upozorenje je to vozačima autobusa i tvrtkama koje unajmljuju vozila za prijevoz učenika, da zaposle odgovorne vozače i kupe nove autobuse.