Mucanje čak tri do četiri puta češće pogađa dječake

Svako peto dijete predškolske dobi tepa, kasno progovara, preskače veznike i prijedloge u rečenici, ispušta ili zamjenjuje mjesto slogova u rečenici, muca, (pre)često se koristi poštapalicama poput ‘ovaj’, ‘ah’ ili ima neki drugi poremećaj govora. U školskoj se dobi broj djece s takvim problemima u pravilu prepolovi. Ali samo uz adekvatnu terapiju i, dakako, svesrdnu suradnju roditelja. Najviše mališana muči upravo tepanje, odnosno poremećaj izgovora, ali česti su problemi i mucanje, brzopletost, usporen tempo ili nedovoljno razvijen govor, promuklost itd.

– Prvi znak da nešto nije kako valja obično je kad se roditelj uhvati da uspoređuje govorno-jezične vještine svoga djeteta s vještinama njegovih vršnjaka. To je ujedno i pravi trenutak da se potraži pomoć logopeda. Naravno, ne mora nužno značiti da je svako odstupanje od uobičajenog govora poremećaj koji će zahtijevati logopedsku terapiju. No, roditelj to bez pomoći stručnjaka ne može razlučiti, a čekanjem da ta faza prođe može se izgubiti dragocjeno vrijeme. Recimo, smatra se da pet do deset posto školske djece ima teškoće u čitanju i pisanju. Najvećim dijelom problemi su vidljivi već u predškolskoj dobi i logopedskom terapijom ili savjetovanjem već se tada može pomoći roditelju i djetetu – kazuje Danica Andrešić, prof. logoped u zagrebačkom Dječjem vrtiću Travno i predsjednica Hrvatskog logopedskog društva koje je ovogodišnji Europski dan logopedije u ožujku posvetilo problemu mucanju.

S tim se pak poremećajem susreće oko dva posto djece predškolske dobi. I to čak tri do četiri puta češće dječaci nego djevojčice, koje se tog problema inače lakše i riješe. Uz terapiju broj predškolske djece koja u govoru ponavljaju riječi, dijelove riječi ili rečenice, produžavaju glasove ili rastavljaju riječi i sl. u školskoj se dobi prepolovi.

– Mucanje se najčešće javlja u dobi od dvije i pol do pete godine. U većini slučajeva nema poboljšanja bez pomoći logopeda, no i roditelji mogu pomoći. Važno je da sami govore opuštenijim i sporijim tempom, da ne požuruju ili prekidaju dijete u govoru, da ne završavaju riječi umjesto njega, ali i da budu strpljivi i pažljivi slušači, koji reagiraju na sadržaj, a ne na mucanje – savjetuje Darija Hercigonja Salamoni, prof. logoped i voditeljica Službe za govorne poremećaje u zagrebačkoj Poliklinici Suvag.

U skupini djece s usporenim jezično-govornim razvojem (do četvrte godine) problem će se prepoznati po tome što će većina progovoriti kasnije od vršnjaka. Služit će se kraćim i jednostavnijim rečenicama od djece iste dobi, a među ostalim, često će miješati slogove u rečenici, pa će tako, recimo, za poklopac reći ‘polkopac’ ili slično. Prate li, pak, te teškoće dijete i nakon četvrte godine, dijagnoza glasi – nedovoljno razvijen govor.

Najčešće, nimalo bezopasne roditeljske zablude koje se čuju u slučajevima kada dijete progovara kasnije, glase: ‘Lijen je, sve razumije, ali ne želi govoriti’, ‘već će progovoriti, samo je malo tvrdoglav’ ili ‘tako mu je i tata kasno počeo govoriti, a sad je sve u redu’ itd.

– Djetetov govor treba pravovremeno i primjereno poticati, pa se djetetu treba obraćati ispravno govoreći. Pogrešno je ispravljati ga i inzistirati da papagajski ponavlja riječi, fraze i rečenice. Ako smo mu dobar govorni model, dijete će samo, kada bude spremno početi oponašati, upotrebljavati ispravne ili nove riječi – kazuju naše sugovornice.

Inače, pod povećanim su rizikom poremećaja jezično-govornog razvoja djeca rođena prije termina, s niskom porođajnom težinom ili s iskustvom traumatičnog poroda, djeca koja imaju druge teškoće u razvoju ili obiteljsku sklonost takvim teškoćama, pa i to valja imati na umu.

– No, ne treba paničariti kad se uoči neki problem. Svako je dijete individua, neka djeca vrlo rano usvoje pravilan izgovor svih glasova, druga prolaze sve razvojne faze u usvajanju glasa do čisto izgovorenog, a jedan dio trebat će dodatan poticaj. Najvažnije je od svega da na tom putu djetetu ne narušimo samopouzdanje – poručuje logopedinja D. Andrešić.