Najveće mjesto otoka bila je adresa mnogobrojnih moreplovaca

Idite gore i udahnite punim plućima jer ovaj je vrt najmirisnije mjesto na Jadranu.

Najveće mjesto otoka bila je adresa mnogobrojnih moreplovaca koji su, vraćajući se kući, donosili najneobičnije egzotične sadnice svijeta i tako pomagali uljepšavanju zelenog otoka, kažu mi u luci i pokazuju prema jugu Maloga Lošinja.

Prvo u džep po maramicu

Nigdje nikog, a mala vrata širom otvorena. Shvaćam to kao poziv da uđem. No, prvo, po džepovima tražim maramicu i brišem nos koji je stradao u klimatiziranim sobama u Istri te se koncentriram na mirise. Spuštam se stepenicama, a ispred mene kućica s plavim prozorima, doslovce u cvijeću.

– Dobro došli – sa smiješkom me dočekuje Sandra Nikolich, te dodaje: – Dosad sam bila u branju. Po otoku imam vlastita skrivena mjesta odakle donosim biljke i sadim u vrtu. Imam više od 120 mirisnih biljaka.

Osjećam smilje, koje u ovo doba najintenzivnije miriše, miješaju se, pogađam, "note" origana, ružmarina, lavande... Kao da sam u kakvoj parfumeriji u duty free shopu u zračnoj luci u Frankfurtu, a ne usred zelenog otoka. Kako se čovjek navikne na moderno doba. Zrakoplovi i dućani postaju sinonimi za miris.

Vrt je veselo uređen, sa šarenim stolcima, starim bocama te kovčezima u kojima su Lošinjanima nekad brodovima slali poklone iz Kanade, Amerike... Pogled seže do Velebita u daljini, a ispod njezina vrta je uvala Valdarke prepuna jedrilica. Mediteranska idila u tri i pol tisuće kvadrata. Ulaz se ne naplaćuje. Provodi me oko kuće, pokazuje prema magarici Betty, zaštitnom znaku njezina "Miomirisnog otočkog vrta" i govori:

– Bila sam turistički vodič dugo godina i shvatila da ljude na otoku najviše impresioniraju mirisi, a manje povijest i nabrajanje godina. Počela sam sakupljati bilje jer sam znala da to turiste veseli. Prošlo je otad više od dva desetljeća, a ovo su rezultati, možete ih udahnuti. Dolaze mi ljudi sa svih strana, a posebno me razveseli kad se na Lošinj vrate neki iseljenici, a ima ih iz Australije, Kanade i Amerike pa mi kažu kako ih mirisi koje tu osjete podsjećaju na djetinjstvo, na doba prije 50 ili 60 godina. Nevjerojatno je kako "nos pamti" – govori mi dok sjedamo za stol.

Palme i pijesak dosade

Donosi mi čašu soka od lavande i aloe vere.

– Putujem po svijetu, ono što ovdje zaradim prodajom sapuna koje izrađujem, mirisnih vrećica, likera i marmelada, potrošim na putovanja. Prošla sam od Kube, Kariba, Meksika, Dominikanske Republike, Kambodže, Indonezije, SAD–a... Mirisi su ondje drukčiji, ali nisu specifični kao na našim otocima. Lijep je sav taj pijesak i kokosove palme, ali nakon nekog vremena to postaje monotono. Prirode nema nigdje kao kod nas, kaže.

Otok je poznat po mirisima, uostalom u Velom Lošinju su se u lječilištu još od Austro–Ugarske Monarhije liječili od bronhitisa i astme. Šetali su borovim šumama i udisali smolu koja isparava na suncu.

– Bilje živi s nama, a od njega se može mnogo toga proizvesti, u medicini, kozmetici, gastronomiji... I ništa mu ne treba, tek sunce. I malo vode. Maštam kako sve to staviti u jednu bocu i dati svim ljudima da uživaju... – govori prije nego što će mi mahnuti na odlasku. Ako ste u blizini, navratite do nje, pamtit ćete taj posjet.

>>U oazu bogatih i slavnih, stariju od stoljeća i pol, potajno je dolazio čak i 'crveni' Lenjin

>>Srednjoeuropsko staro zimovalište ne natječe se s party destinacijama