Dobio sam na ljetnoj lutriji! Nagradnih 355 minuta čekanja na trajekt, više od četiri sata... Dobitnik je onaj kojem trajekt za Rab u Valbiski pobjegne pred nosom. Meni. Paket-aranžman na zvizdanu u Krku uključuje vanjsku saunu na 39 Celzijevih stupnjeva (neograničeno korištenje) te obilazak benzinske pumpe, pizzerije i malenog kafića u neograničenoj količini. Mogu se i prebrojavati auti u redu. Fakultativno je i pecanje na molu, ali treba kupiti udicu na benzinskoj, nešto treba i potrošiti. Uživao sam u nagradi od 11.45 do 16 sati. Na Rabu je stigla utjeha.
Kad trajekt zimi ljulja
– Jednom si malo dulje čekao trajekt i žališ se?! Ja imam više od devet tisuća (!) vožnji trajektom i više od tri milijuna kilometara iza sebe. A najljepše je po buri, kad se zimi trajekt ljulja. Nekima to smeta, ali ja u tome baš uživam – priča mi najbolji turistički taksist u državi Josip Krstačić-Furić, laureat koji je državnu nagradu primio lani od turističkih oca u Opatiji. Hvalili ga turisti, domaći i strani, pa se pročulo. Kandidiran je za nagradu “Čovjek ključ uspjeha” Hrvatske turističke zajednice, a zatim je i osvojio.
Najbolji taksist s Raba, to je priča, zato sam i krenuo k njemu. Očekivali bismo da je to taksist iz Splita, Dubrovnika, velikih gradova...
– Malo sam i ja vozio po otoku, možda tri posto. Moje su većinom dalje vožnje. Recimo, uđe čovjek u automobil i kaže ‘Stuttgart’. Ja odmah palim automobil, i ne pitam. Četkica za zube je uvijek uz mene, imam bocu vode i čokoladicu. Spreman sam u svakom trenu, kamo god išli – priča mi, dok svako malo gleda prema stajalištu hoće li doći koji turist.
Mirno je. Zasad.
– U turizmu sam od 1972. godine, bio sam barmen, somelijer, radio u hotelima Eva, pa zatim i Padova, od njihovih prvih dana kad su se otvarali. Uhodavao hotelski posao. Ali, bio je to rudarski posao, radilo su cijele godine, nije tu bilo imendana, rođendana ni Novih godina. Nakon 15 godina rekao sam dosta, i sjeo u taksi. I nisam se dizao već 27 godina iz automobila. Sve skupa, s malom pauzom, to su 42 godine rada u turizmu – kaže Josip.
Koja je tajna dobrog turističkog djelatnika, pitam čovjeka koji ima iskustvo gotovo pola stoljeća.
– Moraš imati šlifa. Znati prepoznati detalj, stvoriti atmosferu u automobilu. Recimo, imam 50 originalnih CD-ova u automobilu. Ako uđe Austrijanac, pustim mu tirolsku glazbu, gostu iz BiH pustim sevdah, našima dalmatinske pjesme, recimo Olivera...
Priča mi kako i sam poznaje Olivera Dragojevića iz davnih dana, dok je on kao mlad svirao u hotelu Padova, a kasnije ga je i vozio otokom. Koji je CD puštao Oliveru?, pitam u šali.
– Oliveru nisam puštao Olivera, ha-ha – smije se veselo taksist.
Ne bih to uspio ni u pet života
– Moraš biti mali psiholog, a ja sam sve naučio iz prakse. Ljude prepoznam i prije nego što smo došli u taksi, i rijetko pogriješim. Recimo, čovjek se posvađao sa ženom i ušao u taksi. Znam da ga moram utješiti. Ako vozim starije ljude, skočim im do ljekarne i podignem lijek na recept. Znam čak i čovjeku kojeg ne poznajem, a znam da ga vozim na katamaran, kupiti kartu prije nego li ga pokupim – govori rapski taksist.
– Najljepše u mom poslu je da sam vidio mjesta, i upoznao ljudi što ne bih u pet života. I u tom sam uživao. To je najveća plaća! I kad imam dobro društvo. Neki put vozim klape, pa zajedno pjevamo u autu, atmosfera je kao u konobi, samo za mene nema vina. Neki put vozim žene na molitvu, pa se molimo... – prepričava zgode.
Dokad će tako?
– Neću još dugo. Uzgajam pomidore, kapulu, blitvu, imam masline, jabuke, trešnje... I malo stado ovaca. Sljedeće godine gasim automobil. Život je samo jedan, brzo prođe... – govori, kad ga u jednom trenutku prekine Nijemac otkopčane košulje.
– Tko vozi taksi? – pitao nas je gost.
Skočio je Josip kao ošinut, stisnuo mi na brzinu ruku te odjurio pomoći da unesu stvari u automobil.
Stigao mi je tek kratko trubnuti za pozdrav i nestao. Idu novi kilometri na njegovu veliku brojku, bit će i ovi gosti zadovoljni. Vjerojatno im je pogodio i glazbeni ukus...
>>Brodogradilište Željka Skomeršića koje je stalo u samo 9 kvadrata