Nekoliko boca vode, pokoji slatkiš, glazba, eventualno kapa i dodatna majica, za slučaj da kiši. I ono najvažnije, čelična volja i nesalomljivost. “Oprema” je to koju je 49-godišnji američki ultramaratonac Karl Meltzer zvani Speedgoat prije godinu dana ponio na utrku života.
Premda se dvije godine prije toga zakleo da više nikada neće nogom kročiti na Appalachian Trail, jednu od najduljih planinarskih staza na svijetu koja se proteže istokom SAD-a, nije imao mira. Biti četvrti na svijetu koji je najbrže prešao tu zahtjevnu i naizgled nemoguću rutu dugu 3537 kilometara, Karlu nije bilo dovoljno. Želio je biti prvi. Okupio je tim sponzora, entuzijasta i volontera iz Red Bulla koji će ga pratiti na putu i krenuo osvojiti Appalachian Trail. Trčao je kroz 14 država, između planina Springer u Georgiji i Katahdin u Maineu. Nakon 45 dana, 22 sata i 38 minuta, 18. rujna u 3.38 ujutro stigao je na cilj, srušivši rekord Scotta Jureka za gotovo 10 sati. Nepunih godinu dana nakon toga, Karl kroz smijeh kaže kako je sad doista gotovo s Appalachian Trailom i da ga ne planira još jednom osvajati. Jednostavan je i skroman, iako je jedan od najtrofejnijih (ultra)maratonaca na svijetu. Trenutačno drži rekord kao trkač s najviše pobjeda u utrkama na 100 milja (160,9 kilometara), s njih čak 38, a prednjači i s 52 osvojena ultramaratona. Sa Speedgoatom smo razgovarali uoči i nakon legendarne trail utrke Hardrock 100 održane u Coloradu.
Kako je bilo na Hardrock 100 utrci? Kakvi su prvi ovogodišnji dojmovi, trčite na njoj već tradicionalno, svake godine?
Na Hardrock 100 uvijek sam gledao kao na Super Bowl ultramaraton. To je najbrutalnija utrka, ali s najspektakularnijim krajolikom. U početku sam bio zastrašen, ali nakon što sam je nekoliko puta otrčao, svaki sam put sve uzbuđeniji.
Počeli ste trčati 90-ih. Sjećate li se početaka? Jeste li mislili da ćete tome posvetiti život? Kako je sve krenulo?
Dok sam bio mlađi, nisam znao što želim raditi. Znao sam samo da ne želim slijediti uobičajeni životni put kao drugi. Škola, posao, mirovina. Ne, hvala. Više sam bio fokusiran na to da se zabavim i radim što želim i volim. Kad sam se preselio u Utu 1989., bio sam skijaš, ali trčanje i utrke sve su mi se više sviđali. Da se ozbiljno želim posvetiti tome shvatio sam 1998., ali nisam mogao tek tako napustiti posao pa sam i dalje bio konobar. Čak i danas nije lako živjeti samo od trčanja, mnogi od nas uz tu karijeru rade i nešto drugo.
Koliko sati na dan trčite i trenirate općenito? Što je ključno za uspjeh, ono nešto što vas svaki dan tjera da trčite i ne odustajete ni kad postane neizdrživo?
Dnevno trčim tri-četiri sata. Kad se jako umorim, povremeno predahnem. Tada obično igram golf, vrtlarim i radim ostale kućanske poslove. Volim i kampirati i voziti bicikl. Jedino što vas u svakom trenutku drži je mentalna snaga. Većina prepreka je u našim glavama. Očigledno je da trkači moraju biti u fizičkoj formi, ali kasnije, za vrijeme duljih utrka, fitness i forma postaju nebitni. Ostaju jedino dva izbora – želimo li završiti utrku ili ne. Psihološka priprema možda je i važnija od fizičkog treninga. Kad sam u formi, u prosjeku mi trebaju tri mjeseca da se pripremim za neku utrku. Trebam dovoljno vremena da bih se pripremio i pretrčao dovoljnu kilometražu, a zatim se i odmorio prije utrke. Zapravo je najbolji način za odmor i pripremu za utrku, ne razmišljati o njoj.
Tko vam je dao nadimak Speedgoat?
Jednom je taj nadimak netko spomenuo i ostao je.
Prošle ste godine u trećem pokušaju oborili rekord na Appalachian Trailu. Odakle vam motivacija? Kako ste se odlučili opet pokušati?
Prvi sam put pretrčao Appalachian Trail 2008. Trebalo mi je više od 54 dana za taj pothvat. Nakon nekoliko godina trčanja i brojnih utrka, nešto me svrbjelo, htio sam se vratiti i pokušati još jednom. Nakon opsežnog proučavanja staze, odlučio sam srušiti rekord 2014., ali nisam uspio. Nekoliko mjeseci nakon toga, odlučio sam pokušati ponovo. Motiviralo me što je to bio pravi izazov, staza je teška, dulja od 3537 kilometara. Činilo se kao težak zadatak oboriti rekord, ali ujedno sam gledao na to kao na dobru stvar i nešto što će staviti pečat na moju karijeru. Cilj sam napokon uspio postići dvije godine kasnije. Sastavio sam bolji plan s ekipom Red Bulla i jednostavno smo to napravili. Iz toga sam naučio mnogo malih trikova o učinkovitosti, planiranju i logistici. Shvatio sam da je dobra posada koja stoji iza vas i prati vas na putu najvažniji dio u planiranju pothvata kao što je rušenje rekorda na AT-u.
Što vam je bilo najveći problem tijekom rušenja rekorda na Appalachian Trailu? Koliko ste vremena izgubili zbog ozljeda na putu, koja je bila najgora?
Najteži je trenutak bio kad sam zaspao na stazi u osam ujutro. Bio sam iscrpljen i samo sam se strovalio na tlo. Ležao sam samo dvadesetak minuta i nisam izgubio puno vremena, ali mi je to bio najgori trenutak na cijelom putu. Što se tiče ozljeda, najgore je bilo kad mi se u Pennsylvaniji upalila Ahilova tetiva. Zbog toga sam izgubio puno vremena. Ostale su ozljede bile puno manje i beznačajne. Naravno, dobio sam nekoliko žuljeva, ali to je normalno, brinuo sam se da budu čisti i da ih ne trgam. Nasreću, nije mi otpao nijedan nokat na nozi, što se često zna dogoditi trkačima. To sam prevenirao noseći veću obuću. Naravno, došlo mi je i da odustanem od svega. Ipak, 2016. sam prelomio i rekao da ću završiti utrku unatoč svemu. Dajem sve od sebe pa se ne osjećam kao da ću skrenuti s puta ni u danima najveće krize.
Što vam se motalo po glavi dok ste trčali? Jeste li slušali glazbu za to vrijeme?
Nastojao sam ne razmišljati o tome kako se osjećam, samo sam se nastavio kretati. Često sam kalkulirao kad ću stići do idućeg stajališta. Glazbu sam slušao stalno, od Johna Denvera do AC/DC-a, Strangefolka, Grateful Dead...
Mnogi trkači ističu da je, osim treninga, za uspjeh važna i zdrava prehrana. Pročitala sam da ste tijekom AT-a uglavnom jeli pizzu, pili pivo i konzumirali sve ostalo što bi se danas moglo svesti pod “junk food”. Kako to?
Istina je, jeo sam pizzu, volim je jesti. Nekad sam popio i pivo, jedno na dan, jer mi je bilo ukusno i dobro bi mi sjelo nakon duljeg trčanja. Ostala hrana koju sam konzumirao uglavnom su bili slatkiši kako bi mi se povisila razina šećera u krvi. Pio sam i dodatke za oporavak mišića i organizma, sedam pakiranja na dan ili oko 2500 kalorija jer sam većinu hranjivih sastojaka dobivao iz tog pića.
Koliko ste sati dnevno trčali na Appalachian Trailu? Koja vam je najdraža uspomena s tog puta?
Nekad sam trčao 15 sati na dan, ponekad bi to bilo 18 sati, ali pojedinih dana i samo 13 sati.
Uvjerljivo najbolji trenutak i najljepša uspomena bila mi je kad sam udario taj prokleti znak na kraju utrke.
Kad sam napokon završio sa svime, idućih nekoliko dana nisam radio baš ništa. Bilo mi je čudno što ne trčim, nastavio sam jesti pizzu i odgovarao sam na novinarska pitanja.
svaka čast