Kada je 1977. ovamo dolutala iz osam kilometara udaljenog Primoštena, jedna je njemačka turistica ostala zapanjena ljepotom Jurlinovih dvora. Bila je to likovna umjetnica Edith Maria Heinze koja je odlučila napustiti život kakav je poznavala i doseliti upravo ovdje, u zaseok Draga u Primoštenu Burnjem, gdje će otvoriti međunarodnu likovnu koloniju. Dogodine je to imanje ugostilo svoje prve turiste, Belgijce, pa iz ruševine počelo poprimati obrise bijelih kamenih dvora nalik ovima danas, kada nose naziv etno-eko sela čiji šarm privlači deset tisuća turista godišnje iz cijelog svijeta.
– Oni koji jednom dođu, uvijek se vraćaju – kaže domaćin don Stipe Perkov, etnograf i jedini hrvatski svećenik s vlastitim seoskim domaćinstvom, koji će svoje goste spretno povesti na putovanje kroz tri stoljeća dugu obiteljsku povijest.
– Dvori su zidani od domaćeg kamena i okrenuti suncu, a sa sjeverne strane zaštićeni zidom od bure. Osam kamenih kućica u nizu čine krug u čijem je središtu dvor, a služio je kao dnevni boravak u kojem je moja obitelj, kao u kamenom gnijezdu, živjela, odmarala se, blagovala, radila domaće poslove i primala goste – kaže don Stipe o ognjištu svojih pradjedova koje je od 2005. uvršteno u hrvatsku kulturnu baštinu pod zaštitom Ministarstva kulture. Svoje je goste iz Švicarske, u sjeni stogodišnje vinove loze, toga jutra častio vinom i rakijom, pršutom i vrhunskim sirom pa i jelima kakva su nekad jeli njegovi stari, poput “sočivo juhe” od slanutka, leće i graha. Nazdravlja s njima pa potom poput dječarca zaviruje u staru kotlaricu u kojoj se pekla rakija, kužinu iz koje se širila toplina ne samo iz vatre s komina već i iz srca, ulazi u tineju, prostoriju u kojoj se obitavalo za blagdana, korakom mjeri drevnu konobu i spavaće kuće. Brzim korakom vodi u kapelu, gdje povremeno služi misu za svoje goste pa u riznicu sa 150 eksponata, među njima su i kaleži, svijećnjaci, raspela i zavjetni darovi iz 16. i 17. stoljeća, koje je don Stipe pronalazio odbačene po tavanima i podrumima. Pokazuje i knjižnicu, većinom teološkog sadržaja, koja krije i neka neprocjenjiva bogatstva: obrednik Bartula Kašića iz 1640.
– Uz ovo imanje vežu me najljepše uspomene iz mog djetinjstva. Meni nije trebao neki biznis da bih zgrtao novac. Samo sam htio vrednovati graditeljsku, etnografsku i sakralnu baštinu Primoštena Burnjeg koji je tada od svih bio zaboravljen – kaže.
Don Stipini gosti, međutim, pomažu mu ovo blago otrgnuti zaboravu. “Hvala Bogu da još ima ljudi poput barba Stipe,” zapisali su u knjigu dojmova Vedrana i Damir nešto ranije toga dana.
>>Tu je bogatašica prosila, a patrolirao je vozač Ala Caponea
>>U srcu Solina: Oaza mira i tišine na rijeci Jadro kojom plivaju patke