Kao dijete nisam shvaćala što se zapravo događa, znala sam da sam jako bolesna, da je to rak krvi, no nisam razumjela pravo značenje i opasnost te bolesti. Kada sam imala prvu leukemiju, liječenja nisu izgledala niti približno kao sada. Transplantacije matičnih stanica nisu bile svakodnevne kao što su sada. Liječila sam se u KBC-u Šalata, ondje smo imali i osnovnoškolsku nastavu s obzirom na to da smo mnogo vremena provodili u bolnici. U pamćenju su mi urezane većinom lijepe stvari koje su medicinske sestre radile za nas, na primjer pekle palačinke, davale nam prazne šprice da se igramo itd. Najdraže mi je bilo vrijeme posjeta jer sam uvijek jedva čekala da me mama, tata ili baka posjete. Sjećam se i da su tada punkcije koštane srži bile puno bolnije, sada se ne rade na isti način kao što su se radile tada pa nisu toliko traumatske za djecu, mada je to i dan danas jedna od najgorih stvari koje sam prošla. Kao desetogodišnju djevojčicu najviše su me smetala ograničenja što se nisam smjela družiti s prijateljima, imunitet mi je bio slab i nikako nisam voljela piti tablete – prisjeća se Matea Meden koja je dva puta pobijedila tešku bolest, akutnu limfoblastičnu leukemiju. Prvi put kao desetogodišnja djevojčica, a drugi kao 27. godišnja žena.
Rodom je iz Varaždina, no 2011. godine preselila se u Pulu nakon upisa na fakultet. Tamo je upoznala Kristijana s kojim se 2016. godine vjenčala, a iduće godine dobili su prekrasnog sinčića Benjamina. Cijeli peti razred "odradila" je kod kuće. Kako pamti to razdoblje? - Na svu sreću, II. osnovna škola u Varaždinu pristala je na takav program rada gdje su mi učitelji dolazili doma. Učila sam isto kao i moji vršnjaci, pisala testove, imala likovni i glazbeni koji su mu bili najdraži. Od malena sam željela biti “teta u vrtiću”, stoga je bilo neophodno da upišem gimnaziju kako bih si olakšala daljnji upis na fakultet. Završila sam prirodoslovno-matematički smjer Druge gimnazije Varaždin. Nastava kod kuće bila je zabavno iskustvo – veli nam. Završila je Gimnaziju i studij predškolskog odgoja. Uz to je bila i vrsna sportašica. - Što se tiče sporta, oduvijek sam tražila sama sebe u svemu i voljela sve isprobavati.
Tako sam u vrtiću išla na ritmiku i zbor, a kasnije sam se upustila u streličarstvo, pjevanje i sviranje instrumenata. Streličarstvo sam počela trenirati sa 7 godina zahvaljujući mom tati koji je i sam taj sport trenirao. Kroz godine napornog rada i treniranja, obišla sam mnoge zemlje i ostvarila vrhunske rezultate. U razdoblju od 2008. do 2013. dva puta sam bila 4. na Svjetskim juniorskim prvenstvima, odnijela sam i ukupno prvo i drugo mjesto na Europskom juniorskom kupu, te prvo mjesto na Europskom prvenstvu u 3D-u. To su neki od najboljih rezultata koje sam postigla, ne računajući Prvenstva Hrvatske na kojima sam redovito dobivala zlatne medalje – kaže Matea koja se 2019. godine ponovno suočila s teškom dijagnozom.
Leukemija se vratila nakon 17 godina. - Kad sam čula dijagnozu, znala sam da me čeka teška borba koja će mi preokrenuti cijeli život, no nekako sam uvijek bila pozitivna i vodila se pjesmom “Sve će biti u redu” Psihomodo popa. Morala sam ostaviti život u Puli, supruga i sina koji je tada imao tek navršene dvije godine, i otići na liječenje u Zagreb. Da bi sve to liječenje olakšali, odlučili smo da ću to vrijeme provesti u Varaždinu, kako bi mi bolnica bila bliže s obzirom na program kemoterapije i stalne nuspojave koje sam imala. Za svaku povišenu temperaturu ili bilo kakav problem morala sam odmah ići na KBC Rebro i javiti se svojoj hematologinji. Akutna limfoblastična leukemija je dječja bolest i najčešće se vraća unutar pet godina od završetka liječenja. Ponovna dijagnoza, odnosno povratak, sve nas je iznenadio. Rijetki su takvi slučajevi u kojima se bolest vrati nakon toliko godina. Može se dijagnosticirati, ali gledati kao relaps, odnosno povrat bolesti, rijetko.
Za svaki tip leukemije, odnosno za svaku osobu, prilagođava se kemoterapija i program po kojem se ta osoba liječi. Ja sam se od sredine 2019. do kraja iste godine liječila kemoterapijom, prošla sam šest ciklusa kemoterapije te nakon toga alogenu transplantaciju matičnih stanica. S obzirom na to da se na moju bolest gledalo kao na povratak, članovi obitelji kao donori nisu dolazili u obzir, već su tražili nekoga sa 100 posto HLA kompatibilnosti, odnosno donora koji ima kompatibilan glavni sustav tkivne snošljivosti, u Hrvatskoj te izvan nje – pojašnjava.
VEZANI ČLANCI:
Prije tri godine, u veljači 2020. godine, transplantirane su joj matične stanice. Dobili je pismo od donora. - Nakon kemoterapije 6. veljače 2020. primila sam matične stanice mog donora te uz njega pismo podrške koje me motiviralo da izguram i taj dio. Nije uobičajeno da donori šalju pisma, no on je to nekako uspio... Znao je da sam mlađa ženska osoba iz Hrvatske, a ja sam s vrećice njegovih matičnih stanica saznala da je on dečko od samo 20 godina i da je par dana prije doniranja proslavio rođendan. Nakon što su prošle tri godine od transplantacije, nakon administrativnog dijela, u 10. mjesecu prošle godine napokon sam saznala tko je moj genetički blizanac i dobila kontakt mog donora.
To je mladi dečko, Julian iz Njemačke koji mi se javio isti dan kada smo dobili međusobne podatke. Iskreno jedva čekam da ga upoznam, trebao bi ovo ljeto doći do Pule. U stalnom smo kontaktu i, kako kaže, jako se brinuo o tome je li sve prošlo dobro, a isto tako nije mogao saznati nikakvu povratnu informaciju prije nego prođu te prve tri godine od transplantacije. Kada smo se prvi puta čuli, to je bio razgovor koji nije završio tjedan dana. I dalje se skoro na tjednoj razini čujemo da vidimo kako smo. Koliko joj je tijekom dugotrajnog liječenja s nizom komplikacija bila važna podrška obitelji? - Obitelj mi je sve. Za njih sam se borila, za njih dišem, zbog njih sam još živa. Benjamin mi je naravno bio najveća inspiracija, motivacija i razlog zašto sam i u najgorim trenucima gurala dalje.
Uvijek bih si ponavljala da ne želim da izgubi mamu, on je bio beba, jednostavno sam se morala ujutro probuditi zbog njega. Naravno, tu je i Kristian, koji je stalno s Benjaminom dolazio u Varaždin kako bi me vidjeli, uvijek je bio tu za mene, naravno, i dan-danas je. Takva se ljubav rijetko rađa, a ovakve je stvari samo dodatno ojačaju. Tu su mama i tata, koji su to sve već jednom prošli sa mnom i naravno bili sa mnom u najboljim i najgorim situacijama. I naravno, tu su moje cure, moje prijateljice, koje su me gurale dalje i radile apsolutno sve da bih se ja barem malo bolje osjećala. Imala sam veliku podršku sa svih strana, svi su vjerovali da ja to mogu, čak i kada mi je bilo najteže i željela sam odustati od svega. Uspjela sam je pobijediti drugi put, jesam... Tek sam kasnije shvatila da je kemoterapija bila lakši dio jer su mi tek nakon transplantacije krenule komplikacije te se s nekima još i dan-danas borim. Sve se to odužilo i stvarno sam prošla sve moguće komplikacije koje se kod takvog liječenja mogu javiti, ja sam baš ekstrem. To je sve jako individualno: od početka liječenja, reakcije na kemoterapiju, same transplantacije pa do reakcije na donora, samog oporavka od svega...
Sada se osjećam odlično. S obzirom na to da su mi od kemoterapije i kortikosteroida propale kosti, morala sam operirati kukove, a još me čekaju operacije koljena, ali to odgađam koliko mogu. Sve se proteze moraju mijenjati svakih 20 godina, stoga si ne želim u budućnosti natrpati još 2 “zamjene” zaredom. Fizički sam sada više ograničena nego prije bolesti, ali to me ne zaustavlja da i dalje živim i radim stvari koje sam voljela i volim raditi. Nedavno sam prvi puta nakon mnogo godina sjela na pravi bicikl i vozila ga. Možda zvuči smiješno, ali mene je bilo strah, premda sam sobni bicikl obavezno vozila svaki dan pri oporavku od komplikacije kukova – kaže Matea kojoj je bolest donijela i neke životne pouke.
- Iako je psihički užasno teško izgurati ovakve stvari, i naravno da sve ima svoje posljedice, svaki dan si dokazujem da mogu gotovo sve. Uz ovu leukemiju, najvažnije od svega, naučila sam da se ljudi danas previše brinu i živciraju oko stvari koje uopće nisu problemi. Isto tako, suzila sam krug ljudi oko mene, život je stvarno samo jedan i trebalo bi svaki dan maksimalno uživati, a ne se opterećivati sa sitnicama. Treba se smijati i plakati, slušati, isprobati, učiti i istraživati! Samo nebo je granica! - zaključuje. Planovi za budućnost zapravo su joj, veli, sadašnjost.
- Sve je već u realizaciji. Upisala sam još jedan fakultet, Kreativni menadžment u procesima na Politehnici u Puli. To radim radi sebe, kako bih si u životu otvorila možda neka nova vrata i neke nove prilike, nešto novo naučila... Jako mi je to interesantno jer nikad nisam bila u ekonomskim granama. Želim biti sretna i zadovoljna sobom i životom koji vodim, drugo mi je sve nebitno. Uvijek sam govorila da treba ići glavom kroz zid. Suočiti se s bilo kakvom lošom dijagnozom nije lako. Nije to samo leukemija, svakome je njegova bolest najteža. Isto tako, na Facebooku i Instagramu članica sam grupe “Supercure protiv leukemije i limfoma”. Mi smo jedna prekrasna zajednica žena iz Hrvatske i okolnih država, kao malena obitelj u kojoj dijelimo iskustva i, naravno, podršku! Ali treba biti hrabar, biti najbolja verzija sebe, gurati dalje i sve će proći. Nije lako, treba si dati vremena, treba izvući tu snagu iz sebe i pokušati sve gledat pozitivno, čak i u najgorim situacijama. Svaka nuspojava i bol, sve prođe i dođu ljepši dani, jer poslije kiše uvijek izađe sunce – kaže ta hrabra žena.
bravo pravi si borac zelim ti svu srecu jer je zasluzujes.Neka te cuvaju svi andeli Matea