Nenad Bach: Hrvatska danas gubi milijarde jer nema izravne letove za Ameriku

Kompozitor, izvođač, producent i mirovni aktivist, sve je to u jednome Nenad Bach, Zagrepčanin koji je u SAD otišao prije 33 godine. Putem svoje mreže Croatian World Network okuplja na jednom mjestu sve bitne informacije o Hrvatima u svijetu. No, domaju nije zaboravio, vraća se čak i pet puta godišnje. Bach ima u Hrvatskoj golem broj prijatelja, veliki utjecaj, i dalje radi puno, ideja mu nikada ne nedostaje. I dalje je vrlo aktivan unatoč dijagnozi zbog koje bi mnogi odustali.

– Dijagnosticiran mi je Parkinson prije sedam godina, zato intenzivno igram stolni tenis. Organizirat ću i dobrotvorni meč između Hrvatske i Amerike u New Yorku, bit će to spektakl. U klubu urednika križaljki New York Timesa Willa Shortza gdje dolazim igraju ljudi svih profila, govori se valjda 30 jezika, volimo se igrati s time, no to je i vrlo bitno za reflekse jer lopticu moraš instinktivno pogoditi, nema tu razmišljanja. To je otkriveno nedavno, a zove se neuroplasticitet, prema kojem je moguće preusmjeriti neurone u mozgu. Počeo sam opet svirati i gitaru koju nisam svirao tri godine. Zbog ping ponga sada mogu ponovno nešto i odsvirati – rekao nam je Bach.

Dovoljan je jedan posto

Ne staje sve na stolnom tenisu i proučavanju znanosti, ovog ljeta hrvatsko-američki umjetnik otputio se na zanimljivo putovanje koje će prerasti u projekt.

– Putovao sam u komadu iz New Yorka u Nashville električnim automobilom Tesla S u jednom danu 1600 km. Nikada nisam bio u Nashvilleu, a i održat ću jedan koncert u središtu tog grada. Uskrsnut ću pjesmu “If I had another life”. Ali glavni je povod bila pomrčina Sunca koju sam vidio samo jednom u Rijeci 60-ih godina. Sada sam je želio vidjeti ponovno kao odrastao čovjek. Zanimljivo je da, kada pokriješ 30 posto Sunca, nema nikakve razlike, nema je ni s 50 posto, ni s 92, ni s 99, tek kad je prekriveno sto posto, što se sada dogodilo. Simbolika je to i društva, naime, jedan posto intelekta dovoljno je da se promijeni sve. Kada se Sunce opet pojavilo, prošao je jedan val iskrica po zemlji što me oduševilo, napravio sam svoj znak mira i tamo mahao rukama kao kakav luđak! Nastojim uvijek biti aktivan, pripremam jednu veliku stvar, ali i novi album koji će se zvati “World Peace in One Hour”. Prisutan sam u zajednici, imam malu kompaniju PhoneCroatia preko koje je moguće nabaviti kartice uz koje je moguće komunicirati diljem svijeta bez trikova, što je prije bilo nezamislivo. Koji put je naporno što sve trebam napraviti u jednom danu, ali ide mi, ne žalim se – rekao je.

Amerika se zapustila

Je li za njega električni automobil tek pomodnost, tek prijevozno sredstvo ili ipak nešto više?

– Apsolutno vjerujem u električne automobile. Moguće da prijelazna faza budu hibridi, no to je sigurna budućnost. Električni je automobil jednostavno nadmoćan ostalima, klizi po cesti. Tesla je niskog težišta, ubrzanje je nevjerojatno, ne moraš biti manijak jer, kada treba, imat ćeš dovoljno momenta motora. Kada ulaziš u promet, ne trebaš ni gledati, toliko si brži – kaže Bach o svojim iskustvima sa za mnoge još novom tehnologijom.

Ipak, Tesla se u današnjoj Americi doima kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, ne štima sve kao nekada.

– Amerika je tanker u punoj brzini, zaokreti su vrlo spori, za njih treba vremena. No, ovaj je izbor pokazao da su ljudi zasićeni političarima, ne vjeruju im više, nema nekadašnjih uvjerenja. Moj je favorit bio Bernie Sanders, on je doista nešto najbolje što se dogodilo Americi u posljednjih 20 godina. No, izigrala ga je vlastita stranka. Trump nije izabran zato što zna, nego upravo zato što ne zna. Mi smo trebali nekoga tko ne zna da bi se karte posložile ispočetka. Politika je previše pod utjecajem velikog kapitala. Amerika je zapustila samu sebe, a sve najbolje inovacije dolaze iz Amerike, još uvijek postoje i kreativna iskra i poduzetništvo koje dolazi iz Amerike. Do Elona Muska električni je automobil bio obična kutija, a sada je privlačan automobil. Demokracije u svijetu nema jer odlučuju oni koji imaju financijsku moć. Ne znam koji bi sustav bio najbolji za ljude, možda benevolentna diktatura, ali gdje pronaći čovjeka koji će je provoditi na takav način. Demokracija se sporo razvija – govori Bach, koji je sada već daleke 1984. otišao u Ameriku da bi mu djeca odrastala u demokraciji. Je li se razočarao?

– Nisam se razočarao, jer Amerika nije jedna riječ niti je jednostavna rečenica. Amerika je puno toga. Amerika melje, brutalna je po mnogim stvarima, ali isto tako i dobrohotna. Ima tamo puno dobrih ljudi. Amerika podržava dobre ideje. Primjerice, ako si na nekom tulumu u Brooklynu i kažeš da u podrumu slažeš raketu kojom će se moći na Mars, troje s tog tuluma ići će s tobom to vidjeti. Jedan će i investirati, a u Europi bi ti se smijali. Možda ta raketa nikada neće letjeti, ali poduzetan duh postoji. Tamo se ljudi usude pomisliti i ono što je nemoguće, tako se i događaju ti napreci. Tako sam je ja doživio, a i sviđa mi način života. Tamo gdje mi živimo lijepo je, čisto i organizirano. Volim svoje dvije domovine, ali volim i cijeli svijet. Ljepotu treba znati prepoznati. U suprotnom, na svijet možeš gledati samo kao “ljudi su pobili stotinu milijuna drugih ljudi” ili “ljudi su sto milijuna puta ubili sebe”. I vi ovdje imate svijetlih primjera, imate Matu Rimca koji je ovdje svijeća u mraku. Da ne razmišljam tako, možda ne bih imao priliku surađivati s Pavarottijem, Bonom, Springsteenom, a i vidio sam pola svijeta – govori američki Hrvat koji smatra da zapravo nije prevelik problem prepoznati probleme današnje Amerike. Za njega je Amerika ipak zamašnjak svijeta bez obzira na trenutačne probleme, a svijetu predviđa svijetlu budućnost kojoj namjerava pridonijeti svojim novim projektom.

– Moj je osjećaj prema svijetu zapravo vrlo optimističan. Spremam jedan projekt koji će se zvati “World Peace in One Hour”, jer doista vjerujem da je moguće postići mir u svijetu u samo jedan sat. U ovom trenutku u svijetu imate 30 i nešto sukoba, a to je rješivo. Zapadna hemisfera prvi je put bez rata, od 17. travnja 2017. i primirja u Kolumbiji nema rata u zapadnoj hemisferi. Znači, može se, mir je profitabilan. Rat je profitabilan samo za 500 ljudi koji prodaju oružje, za sedam milijardi je mizerija, a mir je profitabilan za svih sedam milijardi. Većinu budžeta koja se potroši na rat treba preusmjeriti na obnovljivu energiju, napraviti bolju svjetsku infrastrukturu, primjerice povezati kontinente tunelima – kaže Bach.

Pri promjenama koje su neminovne trebalo bi se, misli on, početi od početka čovjekove jedinke.

– Moguće je promijeniti ljudsku narav jer u čovjekovoj je naravi da se vrlo brzo promijeni. Ljudi zapravo jako vole red, Hrvati jako brzo prihvate red kada dođu u Njemačku, ponašaju se kako se svi ponašaju. Jako se lako može doći od anarhije do reda. To bih uveo u škole, da djeca osjete red u svijetu u kojem žive, da se lakše u tom svijetu snađu. Nije sve lijevo niti je sve desno, nema kompletne homogenosti, postoji neki red. Jer, ljudska je vrsta sjajna, nevjerojatne su stvari koje može napraviti. Po takvim smo stvarima različiti, možemo čak i letjeti, govori pa ističe kvalitete velikih ljudi koje je kroz život upoznao.

– Impresionirala me princeza Diana. Takve ljude uče ponašanju, no stvar je u prisutnosti. Isto kao i kad je riječ o Bonu. Kod takvih ljudi nećete doći u situaciju da nešto govorite, a oni tek klimaju glavom da vas se čim prije riješe. Prisutni su u razgovoru, postavljaju pitanja, saslušaju te do kraja. Ne zanima me koliko su ljudi bogati i slavni, nego što su napravili za ljude. Za one ljude koji tebi ne mogu pomoći. Takva je bila i princeza Diana. Tu se vidi ljudska veličina. Nisam od nje ništa očekivao, no njezina bliskost i znatiželja čine je time što je bila. Doista jednako impresivnim čovjekom smatram i Matu Rimca. On je prekrasan čovjek suosjećajan sa svijetom i okolinom – kaže pa se osvrće na Hrvatsku u kojoj vidi puno neiskorištenih šansi.

– Možemo li u Hrvatskoj stvoriti uvjete u kojima se tvrtka otvara putem interneta za manje od pola sata? No, barem smo se pozicionirali u turizmu. A onda mi tu nije jasno da nema direktnih letova za Ameriku, da nema interesa za to. JAT je letio pet do sedam puta tjedno, dva aviona išla su subotom. Samo zbog činjenice da nemamo izravnu vezu s Amerikom u ekonomskom smislu gubimo milijardu dolara godišnje. Riječ je o razmjeni intelektualnih i materijalnih dobara, biznisa, nezamislivo je da nemamo izravnu vezu s najvećim svjetskim tržištem. A ovdje bi moglo biti središte svijeta trgovine, Amerika mora biti prisutnija ovdje, a nije. Hrvati su vrlo poduzetni, posebno kada odu u svijet. Problem je u državnom aparatu, logistici. Nedostaju nam državnici, ljudi koji imaju svjetski horizont i koji će se brinuti i o najslabijem članu društva. Oni koji će znati vidjeti širu sliku, a istodobno znati promijeniti detalj. Išao bih od slučaja do slučaja i pitao zašto to ne štima, imenom i prezimenom, koji šalter, slučaj po slučaj, jer očito je da ne mogu svi raditi posao koji rade. Pogotovo jer mnogi ne vole to što rade, a nije da nemamo što voljeti jer ovo je prekrasna zemlja.

Ne moramo rušiti spomenike

Putovao sam do Vinkovaca vlakom da vidim kako to izgleda izvan Zagreba. I vidio sam more neobrađenih površina. No to se može riješiti za mjesec dana. Dajte ljudima da rade i oslobodite ih administracije. Dobro je da je Vlada odbacila porez na nekretnine jer to je povratak u feudalizam. Sloboda je u privatnom vlasništvu, porezom na nekretnine svoju slobodu plaćaš – govori podsjećajući na kvalitete koje je u Hrvatskoj lako pronaći. Ali i ono drugo.

– Briljiraju uvijek oni koji su hrabri. A problem je upravo u toj administraciji, imamo elitu kočničara i skretničara, no i lokomotiva napretek. Ipak, dominiraju kočničari i skretničari. Hrvati ne vjeruju u politiku što je i logično s obzirom na to u kakvim smo sve sustavima bili. Ali to onda vodi u pasivnost bez pokušaja da se nešto promijeni. Morali bismo napraviti “reset”. Možemo krenuti lokalno – kako to da Zagreb nema sustav za recikliranje, kako se to moglo dogoditi? – priča dotičući se i recentnih gorućih pitanja u nas.

– Moramo postati vlasnici svoje povijesti, ispričajmo je na pravi način. Ne moramo srušiti sve spomenike, ali zadržimo sjećanje na povijest, možemo napraviti i jedan park gdje će oni biti eksponirani, ali što je najbitnije fokusirajmo se na budućnost. Debata je o tome suvišna, to je trebalo napraviti prije 20 godina. Po meni, nitko tko je živ ne bi smio imati spomenik. A i od onih koji su preminuli to bi imali samo pjesnici i pisci, umjetnici, sportaši, znanstvenici i izuzetni državnici. S druge strane ovdje ljudi žele srušiti sve što je došlo iz bivšeg režima. To opet nije dobro, nije baš da nije ništa valjalo. Izolacija na lijevo ili desno besmislena je jer nitko nije sasvim lijevo ili sasvim desno. Ljevica bi morala izaći ne iz ideologije, nego iz aktivizma, treba poslušati i ljude s kojima se ne slažete. Ovdje se ljude jako voli etiketirati. Možda bi trebalo poslušati što ti ljudi imaju za reći, postati civiliziranijima – kaže Bach i upozorava na još nešto što se mora popraviti.

– To je zakon koji se brine o javnom informiranju. Ne možemo nekoga vrijeđati na naslovnici pa za tri dana objavljivati ispriku na 32. stranici. Maksimalna je kazna nekih 50.000 kuna, a to je premalo. Kazne moraju biti drastičnije da se to nitko ni ne usudi jer izravno utječe na investicije. Neće nitko doći u Hrvatsku investirati vlastiti novac ako se u njoj bez problema o njemu pišu neistine. To se doista prati i na to se pazi, jer loša reputacija negdje može koštati negdje drugdje. Zna se daleko više nego što se ovdje misli da se zna, kaže pa sa žaljenjem konstatira:

– Riječ “dijaspora” još uvijek znači nešto neugodno. Za nas u iseljeništvu Hrvatska predstavlja blindirana vrata s prorezom za ubacivanje novca. Mi nemamo svoje predstavnike. Ured za iseljene Hrvate potpuno je neučinkovit. Neorganiziran je i tu nema nikakvog dijaloga. Nismo ostvarili nikakve pogodnosti na uvoz, nego imamo tri poreza kad se želimo vratiti. Ako želiš uvesti strojeve, moraš ugasiti svoju tvrtku u Americi na koju su oni glasili. Očito je da se ne žali povratak dijaspore u Hrvatsku. Postoji kapital u hrvatskim rukama u svijetu, ali previše je prepreka. I administracija je prekomplicirana. Ne treba se zavaravati, nitko ne investira iz ljubavi, to se čini hladne glave – kaže Bach.

Poruka za kraj?

– Ne zanima me koliko si bogat, slavan, moćan ili koliko je velik tvoj ručni sat. Zanima me koliko ljudi, životinja i biljaka si pomogao, upravo onih od kojih ne možeš imati ikakve koristi – završava.