Splićanka Andrea popela se na Machu Picchu motorom: "Nije sve prošlo glatko, ali sve je to dio avanture"

Andrea Dajak ima 32 godine i dolazi iz Splita, grada u kojem trenutno provodi najmanje vremena. Već više od 15 godina putuje izvan Hrvatske kao vodič putovanja, a s vremenom se na većinu odlučila otići sama, pa ne čudi odluka da i na ovu avanturu ide bez ikoga - na Machu Picchu motorom! Put do Machu Picchua, svetog grada Inka kažu nije baš jednostavan, pa je Andrea kombinirala putanje i prijevoze, ali na kraju je shvatila da se sve može proći motorom i da je tako najbolje i najljepše! "Već u Hrvatskoj sam znala da ću morati negdje unajmiti motor i provozati se jer će mi nedostajati taj osjećaj, takav način istraživanja i uživanja, i tu je pala odluka da idem motorom, originalno i baš u mom stilu", kaže Andrea.

Koliko Zagrepčani poznaju pravila prometa pogledajte u videu:

Dobro je proučila kartu, savjetovala se s par ljudi u Cuscu, pročitala jedine dvije objave na blogovima koje je mogla pronaći o putu motorom, a već ujutro se spakirala. "Kao i kod kuće, nađem na mapi mjesto gdje još nisam bila, napravim rutu i samo krenem u nepoznato", objašnjava avanturistica.

Na putovanje je trebala krenuti s prijateljicom koja na kraju nije bila u mogućnosti ići. Andrei je bilo žao što neće ovu uspomenu zajedno stvoriti, ali shvatila je da ne želi to propustiti i otišla je sama. Na pitanje o strahovima i tremi kaže: "Najlakše je u dvoje, pametniji smo, snalažljiviji, a i malo otkačeniji. Imam iskustva u planinarenju i vođenju čak i meni nepoznate destinacije, radeći kao putnički pratitelj i vodič već 10 godina, pa mi je planiranje ovog puta bilo slično kao i do sada. Najveća trema je bila dva, tri dana prije puta kada sam se već spakirala - to je bio kao pečat na odluku i nema povratka. Nikada neću žaliti za ovime."

Često pitanje koje Andrea dobiva je kako ju nije strah ići sama tako daleko, a njezin vječni odgovor je: "Danas, u vrijeme interneta, društvenih mreža i dostupnosti informacija teško se izgubiti ili nešto ne znati. Toliko ima blogova i aplikacija koje sve jasno prikazuju i objasne da se osjetim razmaženo kad promislim kako su putovali ljudi prije 10, 20 godina kada toga nije bilo. Druga, još važnija stvar je da putem ima toliko ljudi koji putuju također sami, željni su upoznavanja, druženja i uzajamne pomoći da je to dirljivo i predivno." Kaže kako samostalno putuje puno više ljudi nego što mislimo i kako na apsolutno svakom koraku možeš sresti nekoga tko je u sličnoj situaciji, pa podijelite taksi, popijete kavu ili čak krenete putovati zajedno.

"Neke Argentince sam upoznala u Boliviji, pa smo se kasnije našli u Perúu i krenuli skupa za Ekvador, ostali u kontaktu i doći će mi u goste u Split."

Ova mlada žena puna avanturističkog duha tvrdi da prije kretanja na ovakve destinacije treba znati kakva je kultura i način života u toj zemlji, psihički se pripremiti, ali i biti malo prilagodljiv - od prehrane do rutine spavanja i higijene. Treba očekivati razne promjene vremena, a sukladno s tim pripremiti odjeću. Od onih najbitnijh stvari ističe rezervni punjač za mobitel, prijenosni, i dva novčanika na dva mjesta s karticama u slučaju da se jedan izgubi.

Sada malo o samoj destinaciji na koju se ovog puta odlučila: "Machu Picchu je svijet za sebe!" Nažalost, vlakovi za mjesto ispod Machua ne voze nakon 14 sati, pa je nakon parkiranja motora prošetala 10 kilometara uz prugu tijekom noći, i to po kiši. U grad je ušla u 7 ujutro, a prva dva sata od ulaska je padala kiša, pa su ljudi lutali okolo čekajući hoće li sunce izaći - želja im se ostvarila. "Predivne boje, pogledi na grad, okolne planine i kanjoj rijeke", Andrein je opis jutra u ovom gradu.

Samo šetanje po gradu je zahtjevno zbog ogromnih kamenih stepenica svugdje, ali i zbog rjeđeg zraka. "Taj dan prošetala sam oko 20 kilometara, popila kavu na izlazu i spustila se niz 1300 stepenica, opet prošetala uz prugu natrag do motora - ovaj put po danu i u društvu ostalih posjetitelja. Vrijedi svakog upaljenog mišića i kapi znoja."

Ipak, nije sve prošlo tako glatko. Nakon 50ak prijeđenih kilometara, motor se ugasio sam od sebe: "Stanem kraj puta, razmišljam što bi moglo biti, skinem čak i lulicu sa svjećice ne bi li se možda ohladio, pa da krenem dalje... Ne poznajem motor, nije moj. Tada kreće pljusak, a moja nervoza raste. Zaustavila sam prvi auto s dva muškarca - jedan i drugi mehaničari, imaju svoje motore i baš jedan od njih živi blizu. Spustili smo se do njegove kuće, a obojica su zaključili da se motor 'zaštopao' od prljavštine. Očistili su ga i shvatili smo da kreće samo na guranje, ali mislila sam da ću stići do Cuscoa, pa ću tamo to srediti. Prevarila sam se, isto se dogodilo nakon idućih 50tak kilometara. Tada sam zvala agenciju koja je došla po mene i motor u roku sat vremena. Malo mi je to pokvarilo doživljaj, ali nema veze - sve je to dio avanture i ogromno iskustvo."

Sebe opisuje kao pomalo otkačenu i neustrašivu avanturisticu s velikom vjerom i ljubavi za ljude. "To mi je i profesija, rad i druženje s ljudima. Koliko god ponekad umara, jako me ispunjava." Više od toga voli putovati, pogotovo na dva kotača, a u životu se vodi maminom mudrom izrekom: "Nitko ti ne može napraviti bolje nego što ti možeš sam sebi, tako da - trgni se i uhvati onoga što te veseli."