Prvi dio njujorške sage pročitajte OVDJE.
Jedna od newyorških znamenitosti Grand Central Terminal krije mnoge tajne, primjerice željezničku prugu kojom je predsjednik Franklin Delano Roosevelt dolazio do hotela Waldorf Astoria, skriveni bar The Campbell Apartment i najveći sat na svijetu s potpisom Tiffany&Co. na pročelju zgrade.
No, zasigurno je najljepše i najromantičnije mjesto Galerija šapata, tj. Whispering gallery. Smještena na donjoj etaži terminala ispunjenog kafićima, fast foodovima i restorančićima, točno na uglu čuvenog Oyster Bar&Restauranta i Vanderbilt Halla, njezina mističnost ne može se vidjeti, ali može se čuti jer tajna se krije u njezinoj akustičnosti. Ako dvoje ljudi dijagonalno stanu ispod arkada, svatko u svojem kutu i šapuću u zid, njihovi glasovi čuju se čisto i jasno kao da razgovaraju telefonski.
Neprepoznatljivi Strauss
Mjesto je omiljeno za prijateljske šale, izljeve romantike i prosidbe, a prema gradskim legendama tamo je i jazz-legenda Charles Mingus zaprosio svoju suprugu Sue. Naravno da je Galerija šapata često bila dio scenografije u brojnim filmovima, poput komedije “Artur” s Russellom Brandom ili kriminalističke drame “Carlitov način” s Alom Pacinom i Seanom Pennom.
No, ma koliko romantična bila zadnja scena filma “Kralj ribara” s Robinom Williamsom, u kojoj on juri za voljenom kroz terminal trudeći se dostići je, a kad to uspije naposljetku zaplešu na zvuke valcera, toliko je redatelju Terryju Gillianu bila – noćna mora. I to upravo zbog akustičnosti: Straussov valcer, naime, odzvanjao je do neprepoznatljivosti i umjesto melodije čula se samo buka, što je remetilo koreografiju pa su scenu ponavljali nebrojeno puta.
Mnogi nagađaju je li akustičnost Galerije šapata bila namjerna. Njezin je tvorac španjolski imigrant Rafael Guastavino, koji ju je projektirao inspiriran tisućljetnim mediteranskim stilom rodne Katalonije. Arhitekt je cigle zamijenio tankom terakotom, a žbuku brzosušećim cementom, napravivši tako vrlo čvrste i stabilne lukove na arkadama, do pet puta veće od dotadašnjih.
Ta se njegova tehnika koristila i u izgradnji Carnegie Halla, Registry Halla na Ellis Islandu, Elephant Housea u Bronxu i katedrale St. John the Divine. Sve u svemu, pripazite što šapućete za posjeta Grand Central Terminalu: nikada ne znate tko može čuti vaše tajne jer u Galeriji šapata zidovi doista imaju uši.
Ako postoji skrivena oaza u New Yorku, onda je to Greenacre Park u Midtownu na Manhattanu. Dojam je kao da ste poput Alise zakoračili u zemlju čuda, u neki drugi svijet paralelan s tek nekoliko metara udaljenom 51. ulicom (između 2. i 3. avenije) na kojoj sve pršti od gradske vreve, sirena hitne pomoći, truba histeričnih vozača...
Za razliku od džungle na asfaltu, u pravoj džungli, odnosno parku, sve je poput zena: zeleno, mirisno i žuboreće… Dizajn potpisuje Hideo Sasaki, kojem je konzultant bio newyorški arhitekt Harmon Goldstone, a projekt njihova tzv. “džepnog parka” od 600 četvornih metara bio je vrlo popularan sedamdesetih godina zbog potpune iskorištenosti malog prostora, velike posjećenosti i sigurnosti u noćnim satima.
Posebnost je ovog parka više od osam metara visok granitni blok s vodopadom, a posjetitelji na centralnom podiju i dvjema podignutim etažama uživaju u smirujućem zvuku vode i zanosnom mirisu magnolija, božura, azaleja i drugog sezonskog cvijeća dok opušteno čitaju, čavrljaju, piju kavu i grickaju kekse iz malog coffee shopa smještenog pokraj ulaza u park.
Bijeg na pauzu za ručak
“Vodena skulptura”, kako još nazivaju skriveni vodopad uokviren zgradama na vrhu, potroši 2500 galona vode u minuti koja se filtrira i stalno iznova cirkulira. Idejom da se čovjek ovdje sjedini s prirodom vodila se Abby Rockefeller Mauze, unuka bogataša Johna Rockefellera, koja je 1970. inicirala izgradnju parka posvećenog svojem bratu Lauranceu.
Iako je park manji od teniskog terena i otvoren od ožujka do prosinca, gospođa Mauze postigla je svoj cilj: stanovnici Midtowna i svi drugi Njujorčani ovdje pronalaze bar djelić mira i spokoja, barem dok traje pauza za ručak kada je park dupkom pun.