Treba ih integrirati u društvo – mantra je to kojom Nijemci počinju i završavaju svaki javni razgovor o imigrantima u svojoj zemlji, čak kad su u fokusu beneficije koje dobivaju izbjeglice ili teroristi koji su zajedno s njima prešli granice i začahurili se u Europi. Tako je i u Dabringhausenu, gradiću nedaleko od Kölna, koji je od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad doseljenika uopće nije bilo, do danas narastao tri puta.
Sad ondje živi 8600 stanovnika, Hrvata i Hrvatica je dvadesetak, a Turci, Poljaci i Talijani dosad su bili najzastupljeniji. Tamošnji su Nijemci, kao i u susjednom Remscheidu, Wermelskirchenu i drugdje u regiji Bergischer, naviknuti na strance, no ipak će zbog ovih novih koji nadiru s Bliskog istoka, iz Afganistana, Afrike... pažljivije birati riječi. Što stvarno o svemu tome misle iznijet će otvoreno samo u kućnoj atmosferi, dobro odmjeravajući što će pred kojim prijateljem ili susjedom govoriti, birajući između dviju krajnosti – za i protiv izbjeglica – jer sredine nema! Ne može je, složit će se Nijemci, ni biti.
A sukus mišljenja većine, onih s kojima smo o tome razgovarali tijekom sedam dana boravka u Dabringhausenu, može se sažeti u ovo – Nijemci se ne boje toliko ni islamizacije, ni terorista, izbjeglicama istinski pomažu računajući na radnu snagu koja će za desetak godina biti integrirana u njemačko društvo jer su uvjereni kako se njihov “posložen“ sustav jednostavno upija i ne dopušta odstupanja bez obzira na mentalitet. Ne strahuju toliko ni od terorističkih napada u trgovačkim centrima, željezničkim i autobusnim kolodvorima ili aerodromima – više od svega strahuju od jačanja desnice, prema mišljenju onih s kojima smo razgovarali, radikalnih skupina kojima nema lijeka i koje su opasnije od onih koji su bombama spremni ubiti stotinu nedužnih uime Alaha.
Sredine nema
Izjašnjavanje o migracijama, politici prihvata ili neprihvata izbjeglica, otvorenim migrantskim tokovima, za njih je zapravo javno iznošenje političkog stava i stranačkog opredjeljenja dovedenog do krajnosti – ili si sebični manijak koji ne bi pomogao nikome i u kojem čuči novi član ekstremne desnice ili si naivni humanitarac koji bi spašavao svijet po cijenu ugroze vlastite sigurnosti.
– Takvo izjašnjavanje bilo bi jednako onom nakon izbora kada bi nasred ceste svima govorio za koga si glasao. To se ovdje ne radi i mi o tome tako ne razgovaramo – objašnjava nam Hans. Izmijenili smo mu ime za ovu reportažu jer od desetak sugovornika samo je jedan, 45-godišnji Heiko Cürlis, pristao razgovarati o izbjeglicama ne opterećujući se objavom imena i prezimena. Razgovori su se sa svim sugovornicima otegnuli na nekoliko dana – ili nije bio prigodan trenutak ili nije bilo prigodno društvo pred kojim se mišljenje trebalo podijeliti. Bili su u stanju izaći iz kafića na spomen teme ili ući u rasprave pa se u poluuvrijeđenom tonu razilaziti uz komentar: “To ne vodi nikamo...”
– Ako vjeruješ u sebe, strah od islamizacije ne može egzistirati – uvjerava Hans tvrdeći da bi suprotan stav Nijemce približio većoj opasnosti. Kaže, desnica bi po tom principu mogla u pitanje dovesti sve doseljenike, one koji su već nekoliko generacija u Njemačkoj, pa i Hrvate u Njemačkoj.
Podijeljenost mišljenja o izbjeglicama u Dabringhausenu postoji od kolovoza prošle godine kad je pristigao prvi autobus. Smješteni su u Dabringhausen Mehrzweckhalle, sportskoj dvorani koja je dotad bila središte sportskih i društvenih aktivnosti mjesta.
– Za dolazak prvih autobusa bilo je angažirano gotovo osamdesetak ljudi – prikupljala se pomoć, pripremala se dvorana, svatko je nosio što se moglo nositi. Znalo se da će se i nedaleko od dvorane, uz organizirani kamp, početi graditi montažne kuće za njihov smještaj – kaže nam Hans. Haiko Cürlis živi odmah uz dvoranu i bio je među prvima koji su se angažirali u pomoći.
– Prvi autobus stigao je u ponoć. Među prvim izbjeglicama bilo je nekoliko onih koji su stvarali probleme, krali su u trgovinama, mokrili po kantama za smeće, pljuvali na prolaznike. No, takvih je bilo malo i u Dabringhausenu su se zadržali kratko. Ostali su se pokušali snaći, vidjelo se na njima da su izmoreni. Počeli smo odmah s integracijom. Organizirali smo utakmice, pozvali ih da se priključe, navijaju i treniraju, da se osjećaju dobrodošlima i sigurnima – sjeća se Haiko. Njegovo imanje proteže se do šume. U prvim je danima velik broj izbjeglica radije ondje odlazio obavljati nuždu ili su je, kaže Heiko, zbog čista neznanja obavljali pokraj WC-a.
– To je trajalo kratko – kaže Heiko. Tih su dana sve televizijske kuće i novine izvještavale vrlo pažljivo o migrantima, uglavnom životne i lijepe priče, ne dajući medijski prostor sitnim lopovlucima u trgovinama ili na ulicama.
– Televizijski i novinski novinari uljepšavali su situaciju, to je bilo svima jasno, ali samo zato da se ljudi bez razloga ne plaše jer za strah nije bilo razloga. Izbjeglicama je nedvojbeno potrebna pomoć. Nisu izmišljali ili lagali, nego su jednostavno pisali lijepo – priča nam Heiko. Dolaskom u prihvatne centre Nijemci su migrantima najprije popisali pa uzeli imovinu – mogli su kod sebe zadržati najviše 500 eura.
– Neki izbjeglice imali su i po 10 tisuća eura. Novac im nije otet, nego se njime raspolaže. Dobili su onoliko koliko dobije svaki Nijemac koji je na socijalnoj pomoći. Takva pomoć varira, a oni se novcem koji su donijeli sa sobom mogu koristiti, samo ne odjednom – kaže Heiko.
Pomoć koju daje njegova država iz proračuna nije, smatra, ni po čemu sporna, ali može razumjeti neke svoje susjede kojima to nije drago.
– Ne nedostaje mi ništa, pa mi nije ni sporno što država trenutačno ulaže velik novac u izbjeglice. Ostanemo li na ovome broju prihvata, Njemačka će imati koristi od njih i njihove integracije u društvo. Najmanje se bojim toga da će zbog ovako velikog useljavanja Nijemci u vlastitoj državi postati manjina – to se neće dogoditi. Doista vjerujem da možemo integrirati te ljude jer za sve one koji imaju volju za integracijom sve je otvoreno, oni koji u tome ne uspiju, morat će otići – kaže Heiko.
Osim što im daju novac, Nijemci rade popis izbjeglica – svojevrsni je to red prvenstva za dobivanje stanova na korištenje, što državnih ili onih koje država unajmi od vlasnika. Takav način rješavanja njihova smještaja ujedno je bila prilika vlasnicima nekretnina da dobro zarade – država s plaćanjem privatnih stanova u koje će useliti izbjegličke obitelji ne škrtari.
Heiko je ipak svjestan da Njemačka u idućih pet godina neće moći nastaviti primati izbjeglice u istom broju, ali i priznaje da se vrijeme prilagodbe za izbjeglice, uz istodobno sve veće useljavanje, skraćuje. Da će Njemačka od integracije izbjeglica imati koristi, slaže se i Hans.
– Mnogo je poslova i zanimanja koje Nijemci ne žele raditi, a koje su prilika i prvi korak imigrantima da započnu s novim životom i stanu na noge – kaže Hans.
A dotad, kažu naši sugovornici, spremni su prihvatiti za njih male incidente koji prije u Dabringhausenu nisu bili registrirani.
– Bila su dva sitna incidenta. Prvo su izbjeglice prosvjedovali buneći se zbog hrane koja se servirala i nudila u kampovima. Stali su na cestu i blokirali promet. To se brzo i bez velike priče riješilo i nije nas opterećivalo – svi smo znali da je hrana izvrsna.
Drugi je incident snimila lokalna televizija. Naime, na sastanku stanovnika Dabringhausena i predstavnika Crvenog križa stanovnici su se pobunili što se novac troši na kupnju alkohola migrantima. Objašnjeno je tada da je alkohol nekima od njih nužan – prepričava Marien. Kaže da je bilo posebno šokantno promatrati ih u kupnji u lokalnim dućanima – kada bi u dućan dolazile obitelji s djecom, sve je bilo i više nego pristojno i uobičajeno, bez ikakvih neuobičajenih scena, no kada bi u dućan nahrupili muškarci i stali kupovati alkohol, vrijeđati i vikati, u dućanu nikome nije bilo svejedno.
Samoobrana za Valentinovo
Marien je jedna od onih osoba koje izbjeglicama više nisu oduševljene kao na početku, pritajeni strah ipak je prisutan, naročito nakon skandala u novogodišnjoj noći u Kölnu – otad ipak razmisli kojim ulicama i kada šeće. Da je tih dana pa sve do Valentinova porasla prodaja sprejeva za samoobranu gotovo u cijeloj regiji, potvrđuje i Heiko.
– Žene su se jednostavno uplašile i to je razumljivo. Nije im svejedno, naročito kada slušaju vijesti i čitaju o tome, a nekako se odmah znalo što će poželjeti kao dar za Valentinovo – kaže.
Na pitanje slaže li se i on da je bilo kakvo izjašnjavanje o izbjeglicama zapravo političko izjašnjavanje o stanju u zemlji, ne odgovara izravno, ali izražava sumnju da desnica može znatnije ojačati.
– Rast desnice samo je rezultat neinformiranosti. Mnogi ljudi ne prate politiku niti se njome bave, a oni koji se priključuju desnici zapravo uskaču u vlak, a da se prije te vožnje nisu informirali. Teško da će desnica pobijediti u Njemačkoj, nije toliko snažna koliko je razvikana, a dogodi li se ipak da iduće godine uspije na izborima, vjerujem da će Nijemci izaći na ulice. To su ljudi koji zabranjuju sve različitosti, medije, podižu i šire lažne priče, zgražavaju se nad strancima – kaže Heiko. Ipak, smatra da je Angela Merkel predugo na čelnoj poziciji i da je vrijeme za promjene.
– S druge strane, ne znam tko bi joj bio zamjena. Zamjeram joj jačinu kojom je u Europi nametnula sebe i Njemačku. Prometnula nas je u najjaču zemlju uz puno pritisaka – kaže Heiko.
A na aerodromu u Kölnu kontrola zavlači ruku baš u svaki pretinac putnih torbi...
>> Protuimigrantski AfD: Islam nije dio Njemačke, minarete treba zabraniti