Nikad nije kasno za staru ljubav i novi osmijeh
Kad upišete fakultet jedva čekate da ga završite i krenete raditi, ali u trenutku kada shvatite da ćete ga brzo završiti i da vam je ostalo još nekoliko mjeseci do diplome, to mišljenje se promijeni. Po glavi vam se vrzmaju razne stvari o životu, upoznavanju sebe, dalekim zemljama koje još niste stigli posjetiti i činjenici da bi status vječnog studenta zapravo bio idealan. Ja, inače uspješan student stomatologije, tu sam ideju odlučio i realizirati. Naime, nakon što sam shvatio da me nakon diplome čeka posao i sve ono što ide s tim, odlučio sam zadnju godinu malo pauzirati. Mojim se roditeljima i baš i nije svidjela ta ideja, ali odlučio sam ustrajati u njoj. To je imalo i svoju cijenu, odnosno veliki odraz na moj studentski budžet koji je sada izgledao kao njihova kazna zbog ove, po njima sulude odluke. No, što sam htio, to sam i dobio. Pronašao sam super jeftin stan u centru grada, zapravo kuću koju sam dijelio s nekim mrgodnim gospodinom Ilićem koji je živio stan ispod mojega. Sretali smo se rijetko, progunđali si nekakav pozdrav, doduše on često ne bi ni odvratio na moj, i tako smo životarili svatko u svojih 50-ak kvadrata. Moja „royal“ godina je izgledala poprilično burno: tulumi, cure, izlasci, putovanja i okupljanja u mom stanu. Ta bučna i vesela druženja koja su znala potrajati do kasno u noć i nisu baš bila zabavna mom susjedu Iliću.
Nekoliko puta me znao „počastiti“ dolaskom policije ili zaključavanjem ulaznih vrata tako da bi svakog dana praktički odradio trening uz i niz stepenice kako bi ih svojim prijateljima otvorio. Onda smo jednoga vikenda pretjerali. Stan je izgledao kao filmski set nekog od nastavaka Mamurluka, a ja sam zasluženo zaradio prijavu zbog remećenja javnog reda i mira, odnosno gospodina Ilića. Shvatio sam da, ako želim zadržati stan i nesmetano uživati u ostatku svoje „apsolventske“ godine, moram s Ilićem izgraditi nekakav odnos. Bilo kakav. I tako je krenulo. Nakon tog vikenda, svakog sam dana izbacivao naše zajedničko smeće iz haustora kako bi ga komunalci mogli pokupiti, čistio sam snijeg, ponekad bi znao i omesti stubište, promijeniti pregorene žarulje u njemu i sl. Mislio sam da radim nešto dobro, a tako sam se i osjećao sve dok jednog dana namrgođeni gosp. Ilić nije „sjeo“ na moje zvono. Otvorio sam vrata i ljubazno se nasmiješio. On mi je samo poručio da gledam svoja posla i nastavim živjeti kao sam živio. Ništa mi nije bilo jasno. Prestao me pozdravljati i nisam ga više ni viđao u vrtu ispred kuće gdje je često znao čitati novine i brinuti se o par stabala voćki koje su tamo rasle. Iskreno, malo sam se i zabrinuo.
Često sam znao pročitati kako su neke osobe danima znale biti mrtve ili bespomoćne u stanu i nitko ih nije čuo. Moj je susjed odgovarao takvom profilu ljudi: samotnjak, čudak, introvertan i mističan. Odlučio sam ga potražiti, pa sam pozvonio na njegova vrata. Uistinu me zabrinulo kada sam vidio kao izgleda. Brada i kosa su bile neuredne, obrasle, bilo je blijed i mršaviji nego inače, a najviše pažnje su mi zaokupili njegovi zubi. Ni sam ne znam kako to prije nisam primijetio. Izmislio sam priču o mogućoj puknutoj cijevi u svojem kupatilu i tobože sam želio provjeriti je li sve u redu s njegovim stanom. On me, začudo, šutke pustio u njega. Čim sam prešao prag ostao sam u šoku. Stan je izgledao kao iz nekog žurnala. Sve je bilo puno knjiga, slika, gramofonskih ploča od kojih je jedna upravo svirala.
– Koko Taylor, rekao je i nastavio prema kupaonici.
Nikad čuo, pomislio sam i krenuo za njim. Njegov stan je bio poput Narnije. Nisam mogao zamisliti što se sve krilo iza njegovih vrata. Dok sam se ja trudio spoznati sebe kroz razuzdanu apsolventsku godinu, moj susjed je živio u stanu u kojem je sve mirisalo na avanturu, znanja, istraživanja, Afriku, divlje vode Amerike, pijesak pustinje i ledeno carstvo Antarktika. Odlučio sam da moram bolje upoznati tog čovjeka kojeg sam potpuno podcijenio. Teško je objasniti kako se među nama dogodio taj klik, ali zahvalan sam svemiru što se ipak dogodio jer je iskustvo druženja s gosp. Ilićem zapravo nešto najbolje što mi se moglo dogoditi. On mi je pomogao da spoznam sebe.
Da skratim, naša su druženja postala svakodnevna. Ubrzo sam doznao kako je gosp. Ilić zapravo vlasnik naše kuće i umirovljeni arheolog. Čovjek je doslovno obišao cijeli svijet, a kroz njegove priče sam i ja putovao. Mojim prijateljima je bilo čudno što sam nestao s radara i što me se više nije moglo vidjeti ni na jednom tulumu. Čitao sam, slušao ploče, sanjario, istraživao i bio ispunjen kao nikada prije. U cijeloj toj euforiji zbog novog prijateljstva nisam primijetio kako gosp. Ilić baš i nije bio sretan. Nikada nije pričao o svojim emocijama, sve do jednoga dana kada sam mu se požalio na svoj ljubavni život. Rekao sam mu kako se bih se volio zaljubiti i naći djevojku. On mi je na to odgovorio kako bi on bio sretan da se odljubi. Pustio je onu istu ploču, sjeo je u naslonjač i pružio mi crno-bijelu fotografiju iz svog džepa.
-To je Tanja. Moja jedina ljubav i najveća tajna. – rekao je važno.
- Znam čuvati tajne. -odgovorio sam.
Ubrzo mi je objasnio kako je stanovita Tanja bila njegova kolegica s kojom je proputovao cijeli svijet. Nikada nisu bili zajedno jer je Tanja bila udana, doduše nesretno, ali brak je brak. To su bila drugačija vremena u kojima joj rastava braka nije padala na pamet. Onda je iz ladice izvukao nekakvo pismo.
-Ovo je jučer došlo od Tanje. Očito sam je podcijenio misleći da me nikada neće pronaći.
-I, što piše? – upitao sam znatiželjno.
-Želi me vidjeti. A poznajući je, to će i učiniti htio ja to ili ne. – uzvratio je zabrinuto.
Isprva nisam shvaćao u čemu je problem, a onda mi je objasnio kako se on zbog neuzvraćene ljubavi povukao u sebe. Nakon odlaska u mirovinu je kontakt s ostatkom svijeta sveo na minimum. Čak je i preko agencije iznajmio stan samo da ne mora s nikim razgovarati. Radio je sve da je zaboravi, ali nije mu uspjelo. Briga oko vrta i kuće bile su mu jedina dodirna točka s hobijima „normalnih“ ljudi, sve dok mu se ja nisam umiješao u to. Najviše ga je brinulo što je samo pitanje dana kada će se Tanja pojaviti pred njegovim vratima i zgroziti se njegovim izgledom. Samotnjački život ga je postario i najviše ga je brinulo što je izgubio ono što je ona na njemu najviše voljela – osmijeh. Tada mi je sinula ideja. Odlučio sam mu ga vratiti. Obavio sam svoj prvi službeni stomatološki pregled na njegovom naslonjaču i ustvrdio stvarno stanje čeljusti. Bilo je loše, ali imao sam rješenje. U tom sam trenutku sazrio. Shvatio sam kako je mojoj „royal“ godini došao kraj i kako je ovo prilika da se odužim svom susjedu za sva znanja koja mi je prenio.
Naručio sam gosp. Ilića na pravi pregled. Rekao sam mu kako će on biti moj diplomski rad i kako mora biti gotov što je prije moguće. Sutradan smo već bili u čekaonici Dentuma, klinike u kojoj sam želio raditi. Doktor nam je objasnio kako je All-on-4® metoda, u kombinaciji s visokokvalitetnim Nobel Biocare implantatima ono što treba gosp. Iliću koji je izgubio sve svoje zube. Gosp. Ilić je za samo nekoliko sati vratio svoj stari osmjeh natrag, a ja sam još tjednima pisao svoj diplomski rad o toj revolucionarnoj metodi koja predstavlja minimalno invazivan zahvat nadomještanja svih zubi u čeljusti na samo četiri implantata. Uz njegovo kratko vrijeme oporavka i doživotnu garanciju na implantate ja sam dobio odličnu ocjenu iz svog diplomskog rada. Nakon nekoliko dana dobio sam i novu susjedu, stanovitu Tanju, a o mojem tulumu nakon diplome dugo se pričalo.
Vratite izgubljeni osmijeh u samo jednom danu u klinici Dentum uz ALL-ON-4 metodu. Više o samoj metodi možete doznati na: https://all-on-4.hr/