Nisu se predavale: pokrenule su svoje i tisuće tuđih života

Različite su dobi, profesije, obrazovanja, dolaze iz različitih gradova pa, ipak, nešto im je zajedničko: u nekom trenutku na vlastitoj su koži osjetile nevolju, bol, okrutnost, beznađe. No, beznađu nisu popustile pa su sakupile razbijene djeliće vlastitih života, osovile se na noge i pokrenule.
Nije prošlo mnogo kada su, svojom dobrom energijom i entuzijazmom, pokrenule i tisuće drugih.

Svjesne da se mnogo više može postići kada se djeluje u gomili pa su skupa sa svojim istomišljenicima pokrenule građanske udruge i na taj način pomogle sebi i pritom pronašle potpuno novi smisao u pomaganju drugima. Teodora Beletić, Asenka Kramer, Jasminka Apostolovski, Vesna Balenović i Jeniseja Fištrek hrabre su žene kojima se ljudi, razočarani u institucije, obraćaju kada više nemaju kome.

Pritom se obraćaju na prave adrese jer tko bolje od njih može razumjeti nekoga tko je bio zlostavljan na poslu ili je bez posla ostao, tko je prošao kalvariju razvoda i još se bori za svoje dijete, tko se susreo s korupcijom ili je u prometnoj nesreći izgubio svoje najdraže?
Ovo su njihove ispovijesti.

Vesna Balenović - Udruga Zviždač
“Već devet godina ne primam plaću, ali pomažem u tuđim parnicama širom Hrvatske"
Vesna Balenović medijski je najeksponiranija od pet šefica udruga, što i ne treba previše čuditi. O činu njezine građanske hrabrosti već je ispisano podosta redaka, možda i stoga što nas je sve ohrabrilo da postoji još žena poput Ankice Lepej. Kao što je poznato, Vesna je kao dugogodišnja djelatnica Ine 2001. dobila izvanredni otkaz jer je javnost izvijestila da se u nacionalnoj naftnoj kompaniji nesavjesno posluje. Kako je idućih godina bila čest gost u medijima, građani su u njoj prepoznali borca za pravdu pa su joj se počeli obraćati na ulici, nerijetko joj zvonili i na kućna vrata. I tako je 2008. pokrenula Udrugu Zviždač, koja se bavi borbom protiv kriminala i korupcije, zaštitom ljudskih i radnih prava, braniteljima, invalidima i ekologijom.

– Voljela bih da se nikad nisam pojavila u medijima, da i danas radim u svojoj tvrtki, ali sudbina je htjela da me ljudi trebaju. Zovu me iz svih krajeva Hrvatske, traže savjet jer ne znaju što da čine kad uoče kriminal, ne znaju kako se ponašati na sudovima – priča Vesna, čija je udruga, koja nema ni svoje prostorije, dosad pokrenula ili riješila 43 slučaja.

Jedan od njih je i slučaj profesorice Nade Stanović koja je upozorila na lažiranje 600 diploma na splitskom učilištu i potom bila suspendirana sa 39 kaznenih djela protiv nje. Nakon Vesnine intervencije obustavljen je sudski postupak, a profesorica je vraćena na posao uz ispriku ministra Primorca.

– Tim ljudima sam rame za plakanje i utjeha jer nemaju gdje pokucati kad su u pitanju kriminal i korupcija – kaže Vesna Balenović koja već devet godina ne prima plaću, ali zato na poziv odlazi na sudove širom Hrvatske, gdje netko treba njezinu pomoć, o vlastitu trošku.

– U sudnicama me prepoznaju pa znaju da ću, u korist građana, biti i glasna ako moram – kaže Vesna koja je 2004. bila prisiljena rasprodati stan, auto i svu obiteljsku stečevinu pa je danas podstanarka.

Teodora Beletić - Udruga obitelji osoba stradalih u prometu
“Smrt nećakinje Jasmine nije uništila samo njezine roditelje, i ja sam oboljela od raka”
Toga 16. lipnja 2007. Jasmina Čelica krenula je na posao, ali onamo nikada nije stigla. Tu 29-godišnjakinju smrt je sustigla na pješačkom prijelazu u Zagrebu, a moćnim džipom pokosio ju je sin poduzetnika koji se kasnije izvukao uvjetnom kaznom. Kaznu kao da umjesto njega izdržavaju Jasminini najmiliji, nepovratno narušena mira, ali i zdravlja. Tri godine kasnije Jasminin otac nije se mogao odazvati razgovoru za Večernji list jer je po tko zna koji put u bolnici. Nekažnjavanje počinitelja za cijelu je obitelj obezvrijedilo Jasmininu smrt.

– Nismo mogli prihvatiti da čovjek koji je oduzeo život i dalje vozi. Ovo društvo vrlo olako prihvaća gubitak i pritom ne shvaća da se nesreće ne događaju same od sebe. Mi ne želimo osvetu, ali želimo zaštititi temeljno pravo na život – priča Jasminina teta Teodora Beletić, koja je skupa s bratom pokrenula Udrugu obitelji osoba stradalih u prometu. Osobnu tragediju i svu silnu negativnu energiju pokušali su, kaže, kanalizirati u nešto pozitivno.

– Javlja nam se jako mnogo ljudi. To su teške priče, ali moramo se držati zajedno. Neki iz udruge nisu u tome uspjeli: jedan od članova izvršio je samoubojstvo – kaže Teodora koja je nakon gubitka nećakinje, suočena s propašću cijele obitelji, u konačnici i sama oboljela od tumora limfnih čvorova.

– Jasminina smrt nije samo tragedija obitelji, nego i cijelog društva. Svojim radom to nastojim dokazati. Brata vjerojatno nikada više neću vidjeti nasmijanog, o šogorici da i ne govorim. Jasminina sestra napustila je posao jer više nije mogla, baka je završila u bolnici. Naša tragedija, na žalost, samo je kap u moru. Ne dopustite da se to sutra dogodi vama – rekla je Teodora Beletić.

Jeniseja Fištrek - Društvo nezaposlenih Hrvatske
“Ostala sam bez posla, a utjehu sam pronašla u udomljavanju prognanika”
Događaj koji joj je promijenio život dogodio se uoči Božića 1991. kada je nakon stečaja Končara preko noći ostala bez posla. – Nismo se imali kome požaliti, samo smo se našli na burzi – prisjeća se Jeniseja Fištrek, koja nije dugo očajavala već se, u vlastitoj nevolji, sažalila nad tuđom pa je nekoliko idućih godina u svojem domu zbrinjavala prognanike i izbjeglice, “znane i neznane, ne pitajući koje su vjere i nacije”.

– U njima sam pronašla zadovoljstvo i trajne prijatelje – kaže. Ubrzo je i suprug ostao bez posla pa su se oboje snalazili povremenim poslovima, radeći u “Duhanovu kiosku” na crno, ali uspjeli su prehraniti obitelj, čak i školovati sina koji je stekao zvanje inženjera aeroprometa. “Okidač” za javno djelovanje u korist nezaposlenih bili su, otkriva, prosvjedi za Stojedinicu 1996.

– Tada sam shvatila da sam ne možeš mnogo, ali kad smo zajedno, onda smo grupa za pritisak. Nas nekoliko počelo se svakog utorka u pet do 12 okupljati ispred Zavoda za zapošljavanje, dok nas mediji nisu primijetili, a uskoro je stigla i podrška uglednih ljudi poput akademika Supeka – priča Jeniseja dodajući da su ubrzo ušli u Vladu 2001. kao socijalni partner gdje su uspjeli progurati amandmane u korist nezaposlenih.

Njezina udruga otada je pomogla pronaći posao za oko tisuću ljudi, a njih 800 uspjeli su prekvalificirati. Jeniseja Fištrek ne bira sredstva da pomogne nezaposlenima, koji nerijetko nemaju ni za kartu do udruge: tada će nazivati kamo god treba da ishodi rezervoar benzina ili pak “cimnuti” nekog gradonačelnika da se čovjeku nađe za autobusnu kartu.

Asenka Kramer - Udruga Dijete-Razvod
“Osnovala sam udrugu kad se i moj sin nakon razvoda izgubio u hrpi propisa”
– Razvela sam se prije 30 godina, a sin je oduvijek imao slobodan kontakt s ocem. Danas se, zbog očeva zdravstvenog stanja, brine za njega, u čemu mu pomažem na svaki način – započela je svoju priču profesorica Asenka Kramer, predsjednica Udruge Dijete-Razvod. Njezino dijete tako nije na svojoj koži osjetilo traume razvoda svojih roditelja - sve dok i samo nije postalo roditelj.

– Odlučila sam se za osnivanje baš ove udruge s još nekoliko prijatelja kad je moj sin, šest mjeseci nakon početka svog razvoda, donio nekoliko registratora punih papira, zakona, naputaka, mišljenja o tome što bi se trebalo događati u postupku razvoda i još toliko o onome što se u našoj zbilji zaista događa – priča prof. Kramer, koja se u udruzi angažirala oko prikupljanja materijala koji može pomoći drugim ljudima na način da sve informacije, zakone, naputke i mišljenja mogu pronaći na jednom mjestu.

– Nažalost, u protekle dvije i pol godine uvidjela sam, na temelju razgovora sa stotinama ljudi koji su se obratili udruzi, a nažalost i na temelju onoga kroz što prolaze moja unuka i sin, da su institucije sustava te koje izazivaju, podržavaju i produbljuju probleme, da nisu dio rješenja, nego značajan dio problema koji se lome preko djece i roditelja – priča Asenka, dodajući kako sustav ima nekontroliranu moć i može pripomoći kreiranju dokaza i žrtvu predstaviti kao zlikovca, a nasilnika kao žrtvu, kreirati i provoditi hajku na pristojne građane i požrtvovne roditelje - na štetu djeteta.

– Gotovo sve priče su iste, iako ih pričaju ljudi koji se uopće ne poznaju. Zato se mi trudimo da se upoznaju, razmijene iskustva i podrže jedni druge – kaže prof. Asenka Kramer.

Jadranka Apostolovski - Udruga Mobbing
“Šef me zlostavljao i na kraju potjerao na ulicu jer me ‘ulovio’ da jedem bananu”
Sedam je godina radila kao poslovotkinja u jednoj izdavačkoj tvrtki i vjerojatno bi ondje radila i danas da joj se na putu, kao i njezinim kolegicama, te 2003. nije ispriječio “poslodavac iz pakla”.

– Kolegije je sazivao u 22 sata, nakon cjelodnevnog i neplaćenog rada, i tamo nas nazivao idiotima. Morali smo isključivati mobitele, u protivnom je prijetio otkazima, a ti su sastanci trajali po četiri sata. Trudnoj kolegici govorio je da se “vuče kao krepana mačka” dok joj naposljetku nije dao otkaz, a tada sam na red došla i ja – započela je ovu mučnu priču Jadranka Apostolovski. Njezin nadređeni jednom je nenajavljen banuo u njezinu poslovnicu, u trenutku dok je u ustima imala zalogaj banane.

– Nisam mogla ni progutati koliko sam se uplašila, a on me napao da nemam kućni odgoj i još me izvrijeđao – priča Jadranka koja je ubrzo na kućnu adresu dobila odluku o otkazu i potom završila kod liječnika s dijagnozom akutne reakcije na stres koji je, s vremenom, prerastao u depresiju. Zbog napada tjeskobe nije mogla koristiti javni prijevoz pa je završila na antidepresivima i na odjelu psihijatrije.

Jadrankina kalvarija trajala je punih 16 mjeseci, za kojih je tri puta hospitalizirana.
– Ondje sam upoznala žene koje su digle ruku na sebe ili preživjele smrt djeteta pa sam uvidjela da je moj problem minoran – kaže Jadranka koja je na odjelu počela savjetovati žene s problemima na poslu pa je uskoro prestala uzimati lijekove i osnovala udrugu Mobbing - skupa s trudnicom koja se “vukla kao krepana mačka”.

Na žalost, nisu dočekale da ih država zaštiti, a morala je. Kako bilo, njihovu pomoć godišnje potraži 1500 građana. I Jadranka je tu za njih, osobnoj tragediji usprkos: 2008. u prometnoj je nesreći izgubila sina.