Na spomen noćne smjene ljudima se često diže kosa na glavi. No, dok svi ostali spavaju, netko mora i raditi, održavati red ili vas voziti kući s noćnog izlaska i paziti na zgradu.
U našoj priči, to rade tri hrabre žene. Ne bune se, ne žale se, dapače, uživaju u svom poslu i trude ga se obaviti baš onako kako se od njih to i traži.
Zato se ne trebate čuditi ako vas u nekom od noćnih klubova legitimira kontakt policajka Ana-Marija Lesjak. I nemojte se iznenaditi što tako mlada djevojka radi u policiji! Za svoju samoobranu trenira džiju-džicu i priznaje, od kad radi i noćne smjene, počela je piti kavu. Kriminalističku seriju “Mamutica” ne gleda, ali ionako, kako kaže, ne predstavlja surovu policijsku stvarnost, kao i ostale američke policijske serije.
Vozačica tramvaja Ružica Kronstein već 14 godina radi noćnu smjenu i zaljubljena je u svoj posao, a u penziju ne želi ni pod razno! Nemojte joj ni pokušati napraviti nered u tramvaju, njeno iskustvo najbolja je samoobrana u svim situacijama! Portirka Marija Milardović zna kako ostati budna u gluho doba noći, njen posao omogućuje joj da upozna velik broj ljudi koje uvijek počasti osmijehom i ako joj se spava.
Noću su vani svakakvi ljudi, ali moje vještine daju mi samopouzdanje
Da se pitalo njene roditelje, 25-godišnja Ana-Marija Lesjak danas bi radila nešto manje opasno. Ne bi patrolirala, spašavala živote, trčala za provalnicima... Prvo pomislite kako tako nježna i mlada osoba može noću predstavljati strepnju onima s druge strane zakona, ali...
– Zbog posla treniram izraelski džiju-džicu. Cilj ovog sporta nije agresija nego samoobrana, ali još nisam imala prilike primijeniti svoje borilačke vještine na poslu. Bila sam u Izraelu na Svjetskom prvenstvu i osvojila drugo mjesto – kaže Ana-Marija, koja trenutačno nosi narančasti pojas, a uskoro polaže za zeleni. Kako i sama kaže, teško je opisati adrenalin dok trči i lovi provalnike, a i nikada ne zna što je čeka. Iako je tek dvije godine u policiji, već je imala priliku i spasiti život. Zajedno sa svojim kolegom prošle godine sudjelovala je u hrabrom spašavanju 14-godišnje djevojčice iz požara koji je buknuo u podrumu zgrade u Borovju. Noćne smjene radi pretežno vikendom od 22 do 6 sati, a priznaje da je puno teže nego danju.
– Dnevna smjena je mirnija i fizički je napornije raditi noću. Sve je drukčije noću jer je cesta puna ljudi koji se ne pridržavaju zakona. Dolasci na racije su također teški, pogotovo za ženu, ali zato mi moje vještine daju samopouzdanje. Posao moram odraditi kao muško – kaže Ana-Marija.
Noćnu smjenu uvijek radi s nekim od muških kolega.
– Ljudi se iznenade kada me ugledaju, a najčešći komentari su kako tako mlada djevojka radi u policiji, Ipak, i mi žene smo nezamjenjive u policiji, primjerice za razgovor s privođenima. Što se tiče muških kolega, među nama se razvija velika povezanost, osobito u opasnim situacijama, kao braća i sestre smo – zaključuje Ana-Marija, koja nikada ne osjeća strah jer joj netko od kolega uvijek čuva leđa.
Obožavam svoj posao! Meni je vožnja tramvaja kao kuhanje
Lijepih 39 godina na kotačima, tako svoj posao opisuje vozačica tramvaja Ružica Kronstein (59).
– Meni je vožnja tramvaja kao kuhača u ruci! Obožavam taj posao, a i jako sam privržena uniformi jer mi je i tata imao uniformu i radio u željeznicama – kaže Ružica, koja od 1996. godine radi u noćnoj smjeni.
Majka i baka dvoje unučadi sama je izabrala da radi u noćnoj smjeni. Vozi tramvaj broj 1, putnici je već poznaju, a svoju rutu od Zapadnog kolodvora do Borongaja mogla bi odvoziti i zavezanih očiju!
– Trebalo je vremena dok se organizam ne privikne, jer radim od 17 sati do iza ponoći. No, fantastično mi je raditi! Kod kuće stignem sve napraviti, pospremiti, skuhati i odmoriti se. Zaspim oko 2 u noći i već u 8 ujutro sam budna – kaže Ružica, koja je rođena Slavonka i obožava peći kolače. Priča iz noćne smjene uvijek ima, a najviše pamti grupu od 15 mladića koji su joj upali u tramvaj...
– Došlo je 15-ak mladića i rekli su mi da će razbiti tramvaj. Ja sam im rekla, "pričekajte dečki da pokupim svoje stvari i radite što želite". Oni su ostali zaprepašteni i nisu ništa razbili, a na odlasku mi je svaki od njih poželio laku noć – kroz smijeh priča Ružica.
Stariji putnici znaju se požaliti na vožnju, ali naučila je da s problematičnima ne smije ulaziti u konflikte.
– Stariji ljudi znaju reći - pa ne vozite krumpire! Ali oni ne razumiju da to nije auto, a tramvaju nije lako stati kada izleti auto ili neki pješak na prugu. Noću ima i spavalica i pijanaca, ali s njima ne dolazim u konflikt. Ima i puno ljudi koji dođu i zahvale mi na lijepo vožnji – prisjeća se Ružica.
Iako uživa u poslu, smatra kako nije za svakoga.
– Potrebno je jako puno živaca, a sve probleme morate ostaviti kod kuće i ne misliti na njih sve dok se ne vratite, jer se radi o sekundama kada je vožnja u pitanju i treba biti oprezan – zaključuje.
Odspavam najkasnije do 12 sati i radim sve po kući kao druge žene
Iako je inženjerka građevine, Marija Milardović (37) već dvije godine radi kao portirka u Vjesnikovu tornju. Teško je ostati budan, ali u zgradi je “prometno” i noću, a uz pomoć dobrih kolega držati otvorene oči nije nikakav problem.
– Radila sam i kao trgovkinja, i u pekarnici i u građevini, ali nisam imala dobra iskustva. Draže mi je raditi danju, ali vrijeme brzo prođe i noću – kaže Marija.
Njena noćna smjena traje od 18 do 6 sati.
– Dođem u 17.30 sati. Dogovorimo se sve, ako treba nešto preuzmemo. Tih 12 sati prođe brzo. Najteže mi je oko 1 ili 2 u noći, ali takav je posao i mora se ostati budan. S vremenom sam se navikla, a kada mi je teško malo prošećem, polijem se vodom i sve je bolje – kroz smijeh priča Marija.
Vremena ima za sve, a činjenica što nema djece i obveza omogućuje joj da radi ovaj posao bez problema.
– Imam vremena za sve, dva dana radim, pa dva dana ne radim. Kad sam u noćnoj smjeni odspavam do 10, najkasnije do 12 sati, i ostane mi još vremena da napravim sve što moram u kući, kao i svaka druga žena. Da sam majka tražila bih da radim samo danju – ističe Marija.
Nositi uniformu nije joj teško, dapače, voli kravate.
– Moramo nositi službena odijela, a meni se sviđaju više kada imam i kravatu. Ipak, pristupamo poslu jako ozbiljno i tako nas trebaju i shvaćati. Imamo priliku upoznati nove ljude, što je jako lijepo, a i s novinarima nije teško raditi – kaže Marija.
Na poslu nije mirno ni na Božić, a dogodovština ima baš kao i “noćnih ptica”.
– Bila sam sama s voditeljem smjene, a svi su bili na polnoćki ili s obiteljima. Mi smo čuli da se nešto događa ispred zgrade, ali nismo bili sigurni što. Kada smo izašli van dvoje djece je sjedilo ispred zgrade i spavalo. Naravno, odmah smo ih zamolili da odu kućama – zaključuje Marija.