Pričalo se već neko vrijeme kako će taj dan doći, da je to neizbježno, ali svi su odbijali vjerovati. Pa nemoguće je da žumberački i jaskanski kraj ostane bez svog Dike. Lakše je zamisliti nogomet bez Ronalda ili Messija, Hollywood bez Brada Pitta ili Lea DiCaprija nego Jastrebarsko i Žumberak bez legendarnog plavca Janka Golubića. A onda je došao i taj 4. srpnja 2019. godine.
– Koliko god da sam tužna jer se završava jedna era, toliko sam sretna zbog tebe jer si istinski zaslužio. Sretno ti bilo, Diko Žumberačka, najveća ljudino, poštenjačino i legendo ovog kraja. Uživaj u umirovljeničkim danima – glasi jedan od komentara koji su tog dana osvanuli na Facebook-stranici Radio Jaske koja je objavila nekoliko Dikinih fotografija uz tekst: “Gledate u novopečenog penzića, jer on je sada bivši kontakt policajac PP Jastrebarsko, Janko Golubić – Dika”.
Tog 4. srpnja Dika je za sve one koji su htjeli doći pripremio veliku feštu i potom zauvijek sa sebe skinuo plavu uniformu koju je nosio od 1991. godine. Danas, pak, umirovljeničke dane provodi u žumberačkom naselju Golubići.
– U nekoliko mjeseci propali su Progres i Šimecki, u prvoj sam radio ja, u drugoj moja supruga, pa je hitno trebalo tražiti novi posao. Zvali su tada u policiju, pa sam se prijavio i otišao. Radio sam prvo 9 godina u VI. Policijskoj postaji Novi Zagreb, a 2000. sam tražio premještaj u Jasku. Najprije su me stavili u autopatrolu, a 2001. premješten sam na granicu na Žumberak. To me razveselilo jer sam ondje odrastao i znam cijeli kraj i ljude. Kao granični sam radio pet godina, a onda su mi dodijelili da budem kontakt-policajac, i na toj poziciji sam ostao do kraja službe – kratko Dika prolazi kroz svoj policijski životopis.
Na Žumberku postoji na desetke sela i zaseoka u kojima više ili nitko ne živi, ili u njima stanuje po tek nekoliko duša željnih razgovora. Dika ih je sve obilazio, stao bi i porazgovarao s njima, donio im i neke namirnice, pomogao kad je trebalo. Na isti je način razgovarao i sa starima, ali i s onim najmlađima, koji su uz njega i odrasli. Zato ga i danas pozdravljaju i vesele mu se baš svi. Dok smo prolazili Jaskom, nije prošao baš nitko, ali doslovce niti jedna osoba, koja mu se nije javila s iskrenim veseljem u glasu. Je li na Žumberku bilo opasnih intervencija, pitamo ga.
– Zove šef i govori mi: Žena mlati muža u Zdenčini. Požuri. Susjedi su dojavili. I sad kolega i ja nagazimo na gas, jurimo, upadamo u kuću. Sve bazdi po alkoholu. Na stolu u kući milijun flaša svih vrsta, žestice, vine, piva, rakije. Njih dvoje na podu, on leži, bespomoćan, nemre se pomaknuti. Ona na njemu i udara ga, ali i ona je toliko pijana da se nemre pomaknuti s njega. I sad gledam ja u njih, najradije bi joj pendrek dal’ da ga nastavi mlatiti, pa kakvi si ti to muž da te žene zajašila, a ti se nemreš ni pomaknuti. Niš, odnijeli smo ih svakog u drugu sobu i ostavili da spavaju, a drugi dan sam se vratio i održao im litaniju da kak’ ih nije sram – prepričava Dika jednu od svojih intervencija.
Imao ih je još sličnih, a znali su se i prepirati oko međe. Bilo je prije i dosta šverca konja preko granice, a u posljednje vrijeme su znali zateći i migrante. U svim tim intervencijama, a u prosjeku ih je bilo, barem dok je radio na Žumberku, oko tri do četiri tjedno, nikada nije niti izvukao pendrek ili upotrijebio silu. Sve je rješavao riječima i razgovorom. Zbog čega ga ljudi i danas, kada je već gotovo dvije godine u mirovini, zovu da s njima dođe pričati. A on to čini, i dalje redovito obilazi svoje Žumberčane. Jer Diki nikad nije trebala uniforma da bi ga ljudi cijenili ili poštovali.