Novigradska utvrda Fortica, tamnica dviju kraljica iz 14. stoljeća, stoji iznad tog prekrasnog mjesta u zadarskome zaleđu kao podsjetnik na borbu za moć, povlastice, teritorije... Nastala je na rimskoj gradini, a u bitki za krunu ugarskog kraljevstva pod koje je potpadala i Hrvatska krajem 1386., odnosno najkasnije do 15. siječnja 1387. godine, veže se uz ubojstvo Elizabete, supruge Ludovika I. Anžuvinca.
Predaja kaže kako je, nakon što je zadavljena, u vreći bačena u novigradsko ždrilo. I njezina je kći Marija, koja se udala za Žigmuda Luksemburškog, oteta te s majkom utamničena u tvrđavi, no ona je naposljetku ipak dočekala oslobođenje.
Priče o povijesnim događajima presudnima za to razdoblje, kada je, kako vole reći, “Novigrad bio centar svita”, duboko su se ukorijenile u narodu, a o tome s ponosom također govori kustos i etnolog Jadran Anzulović.
– Poznato je kako su Anžuvinci oslobodili Dalmaciju od Mletaka, a naši su gradovi tada procvjetali. No Ludovik je vladao centralistički, gušio je moć hrvatskog plemstva, uvijek nesložnog i slabog zbog međusobnih borbi. Priliku za otpor ugarskom centralizmu neki su plemići vidjeli nakon njegove smrti i to je, po predaji, bio prvi pokušaj osamostaljenja hrvatske države.
Ludovika je trebala naslijediti maloljetna kći Marija pa je u njeno ime vladala njegova supruga Elizabeta Kotromanić, kći bosanskog kralja Stjepana II., poznata i po tome što je naručila izradu škrinje sv. Šime koja se i danas čuva u Zadru. Elizabeta, kao ni njen pokojni suprug, hrvatskom plemstvu nije davala dovoljno posjeda te je počeo ustanak, a naposljetku se dogodila i otmica dviju kraljica. Otete su u Lici, ali su ubrzo prebačene u Novigrad – ističe Anzulović.
Pobunu su predvodila braća Ladislav i Ivaniš Horvat te vranski prior Ivan Paližna. Kraljice i njihovu svitu dočekali su u zasjedi kod Gorjana i pobili im pratnju. U listopadu 1386. utamničene su, a 15. siječnja 1387. u Zadar je stigao prvi glas o smrti Elizabete, koju u Novigradu i danas zovu Jelisaveta.
Jedni tvrde da je umrla prirodnom smrću ili zbog bolesti, a drugi da je u zatočeništvu zadavljena. Prema jednoj od predaja, isprva su bile zatvorene u tvrđavi, ali su zbog straha da ih se ne oslobodi odvedene u tamnicu u kaštel poznate novigradske obitelji Banić. O tome se i danas u narodu čuje uzrečica “Ta- mnila je ungarska kraljica u tamnici Bubina Banića...” Navodno je između utvrde Fortica i kaštela Banića postojao i niz tunela, pa čak i stepenice koje su vodile direktno u more.
Predaja kaže da je Elizabeta ondje bačena u more, na mjestu koje se danas zove Obala kraljice Jelisavete. A gdje je točno i kako skončala, raspravlja se i u dijelovima “Kletve”, slavnoga romana Augusta Šenoe.
“Da, gospe spavaju, ništa ne muti njihova mira... Bura bijesni jače i jače, udara u prozore, ali one ne čuju, po buri spava se slađe. Ujedanput nešto zaruži, velika ploča u podu otklopi se, a ispod nje niknu pristar čovjek... Koju bi najprije? Dobro će mi platiti kir Šime, on valjda zna da su to velike grešnice... Ja sam pseto... Grk se nakesi, zgrabi u džep hrpicu zlatnika i kaže ‘Boga mi pravi mletački žutaci...’ O, sveti Marko...” Dalje se opisuje kako je plaćenom ubojici pao zlatnik na pod dok je razmišljao koga prvo ubiti, majku ili kćer, i kako se tada Elizabeta probudila te nakratko obradovala Grku vjerujući da ju je došao osloboditi. Čak mu je ponudila i zlata koliko je teška za slobodu nje i kćeri, no ubojica ju je ugušio. Marija je, navodi se, ipak uspjela dozvati pomoć, a ubojica se kroz rupu u podu izgubio u tunelima.
– Iz svoje su tamnice Elizabeta i Marija mogle vidjeti samo komadić neba kroz male prozorske otvore kamenog zdanja. Ne znamo koliko je često Elizabeta gledala u nebo, a koliko je dugo bila sagnuta nad platnom koje je vezla, koje se i danas čuva u novigradskoj
crkvi. Postoje, doduše, osporavanja da je riječ o Elizabetinoj misnici jer se tvrdi da je izrađena nekoliko stoljeća kasnije, no sve do 1991. iznosila se pred stanovnike za ponoćku i Tri kralja. Vjerovalo se i da je bila ukrašena dijamantima koji su kroz godine ukradeni – ističe Anzulović.
Nakon Elizabetine smrti kralj Žigmund Luksemburški krenuo je pak u Marijino oslobađanje. Opsjedale su Novigrad desetine galija, među kojima i one mletačke. Nakon tri mjeseca pobunjenici su predali mladu kraljicu u zamjenu za hranu i slobodu te se razbježali prema Bosni i u drugom smjeru preko Drave. A u Novigradu i kraljica Elizabeta i njezina kći Marija i dalje žive kroz imena obale, kaštela, spomenike, povijesne izvore, ali i narodnu predaju.