Danas nam je lako posegnuti za lijekom ili otići k liječniku kad god se osjećamo slabo, iznemoglo i boležljivo. No, dug je i trnovit bio put traženja i otkrivanja činjenica o ljudskom tijelu, o uzročnicima bolesti i o njihovu liječenju. Tisućljećima su se ljudi u liječenju utjecali bilju i vjeri.
No, dva su liječnika u osvit zapadne civilizacije uvelike odredila put razvoja medicine i farmacije – Hipokrat i Galen. Oba su Grka, no dijeli ih sedam stoljeća. Hipokrat iz Kosa (460. – 377. g. pr. n. e.) smatra se ocem medicine. Živio je u Periklovo doba najvećeg procvata helenske kulture i umjetnosti.
Njegov je nauk usvojio stečevine ranijih generacija, ali i ponešto od već izumrlih civilizacija, postavivši u središte svoga učenja teoriju o četirima tjelesnim sokovima – sluzi, krvi, žutoj žuči i crnoj žuči. Ovu je teoriju baštinio od Empedokla, koji govori o četirima filozofskim elementima - vodi, zraku, zemlji i vatri i četirima načelima – hladno, toplo, suho i mokro. Krv je topla, sluz je hladna, žuta je žuč suha, a crna vlažna. Teorija je primijenjena i na karaktere ljudi, pa otud i nazivi sangvinik, kolerik, flegmatik i melankolik.
Ovi se tjelesni sokovi miješaju i u zdrava čovjeka su u savršenoj ravnoteži. Bolest, smatrao je Hipokrat, nastaje kada se ravnoteža poremeti i sve dok se ona ponovno ne uspostavi, čovjek će biti bolestan. Bolest se manifestira kroz temperaturu, znojenje, hladnoću i suhoću, a najizraženija je u kritične dane. Hipokrat, kojega su još za života nazivali «velikim», odvojio je medicinu od magije i praznovjerja i usmjerio je prema empiriji, opažanju, iskustvu i racionalnoj misli. Smatrao je da je temelj zdravlja uravnotežen i zdrav način života.
Pri liječenju je uzimao u obzir cjelokupnog čovjeka, služeći se biljkama, dijetama, hladnim i toplim kupkama, oblozima, klizmama. Prvi je opisao građu mozga te epilepsiju i psihičke bolesti. Stvorio je liječničku etiku, pa i danas liječnici polažu Hipokratovu zakletvu. Galen je preuzeo Hipokratovo učenje o četiri tjelesna soka, o kritičnim danima u bolesti i oporavku te njegove (pogrešne) teorije o pulsu i urinu. Rođen je 130. godine u grčkom gradu Pergamu (danas u Turskoj). Isprva je liječio užasne rane gladijatora te je, čini se, upravo tu svladao anatomiju.
No, nemirni je mladi liječnik ubrzo otputovao u Rim, tada glavni grad svijeta. Ondje je brzo stekao slavu te je od probavnih smetnji liječio i cara Marka Aurelija te njegova sina. Često je putovao, a Rim je napustio i u vrijeme velike epidemije kuge. Nimalo etično, no to mu njegovi poklonici sve do 18. st. nisu zamjerali. Galen je bio pronicljiv promatrač i izvrstan kliničar.
Doduše, nikad nije secirao ljudska, već životinjska tijela, uglavnom svinja i majmuna (u 16. st. njegovi su ga prvi kritičari Vesalius i Paracelsus zbog toga ismijali).
Njegova opažanja o povezanosti živaca i leđne moždine su dragocjena, otkrio je funkcioniranje arterija, a osobit je utjecaj na budućnost medicine imalo njegovo tumačenje da krv protječe tijelom poput klime i oseke. Galen je u kasnijoj dobi postao dogmatik te je trebalo proteći mnogo vremena dok Vesalius i Paracelsus nisu pobili njegova učenja o plimi i oseki te dok William Harvey u 17. st. nije ispravno i potanko opisao optok krvi.
Doznajte više na PLIVAzdravlje.hr