Bilo da se odlučite zimski odmor provesti na skijanju ili pak planinarenju - visinsku bolest ne biste trebali podcijeniti. Mnogo o tome zasigurno može kazati Darko Berljak, glavni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza, koji je u posljednje 32 godine čak 35 puta bio na Himalaji te nikad nije imao visinsku bolest. Otkrit će nam 'tajnu' svojeg uspjeha...
No, prije svega koji su simptomi visinske bolesti?
- Simptomi visinske bolesti su ubrzano, odnosno otežano disanje, uz kombinaciju glavobolje, mučnine i nesanice ili svega toga zajedno. To je tzv. Akutna visinska bolest – AMS (Acute Mountain Sickness), a potrebno ju je znati na vrijeme prepoznati i još važnije što učiniti da se ne razvije u Visinski plućni edem - HAPE (High Altitude Pulmonary Edema) ili Visinski edem mozga – HACE (High Altuitude Cerebral Edema) kada je vrijeme za reakciju i pravilno postupanje vrlo kratko, jer u suprotnom vrlo lako dolazi do smrti - naglašava Berljak.
Zbog čega dolazi do visinske bolesti? Što se tada događa s tijelom?
- Do visinske bolesti dolazi zbog nižeg tlaka zraka koji opada s povećanjem nadmorske visine. Niži tlak uzrok je manje kolicine kisika koju možemo iskoristiti iz zraka. To utječe na funkcioniranje mnogih organa, osobito mozga, koji je izuzetno osjetljiv na nedostatak kisika. Na nadmorskoj visini od 5500 metara u zraku ima samo pola kisika od onog na razini mora, a na npr. vrhu Mt. Everesta (8850 m) jedva je trećina normalne razine. Kada bismo bez prethodne aklimatizacije helikopterom spustili ljude na visinu od 5500 metara, većina njih kroz nekoliko sati dobili bi neku od navedenih vrsta visinske bolesti i trebalo bi ih odmah liječiti, a najvjerojatnije hitno vratiti na normalne visine, dok bi 5 posto umrlo taj ili sljedeći dan. Na vrhu Everesta, da ih se nekako i tamo dopremi, svi bi umrli kroz nekoliko sati. Osim nedostatka kisika, tijelo na velikim visinama izloženo je ekstremnom stresu, a uzrokuju ga iscrpljenost, svaki novi i najmanji napor, nedostatak kvalitetne hrane i napitaka, hladnoća i vjetar. Dolazi i do nagle dehidracije u organizmu što djeluje na ostale organe (bubrezi i dr.).
Iako smrtnost oboljelih nije velika, uslijed čega može doći do smrti?
- Smrtnost oboljelih nije velika ako se radi o manjim visinama, od 3.000 do 6.000 metara, s kojih su mogući brzi silazi na manje visine ili evakuacija nekim prijevoznim sredstvom. Međutim, na visinama iznad 6.000 metara do one najviše na planetu (8850 m), smrtnost je prilično velika u slučajevima HAPE i HACE, jer je brzi silaz najčešće tehnički nemoguć, a oni dovode do slabosti, bezvoljnosti, dekoncentracije i panike pa to često uzrokuje smrt zbog drugih razloga (poskliznuće, pad, smrzavanje).
Koje su visine najopasnije za pojavljivanje bolesti?
- Na velikim visinama od visinske bolesti nitko nije pošteđen, a problemi počinju od nekoliko sati do nekoliko dana nakon dolaska na takve visine. Osjetljivi ljudi mogu se razboljeti već na visinama između 2500 i 3000 metara, a više od 4000 metara neki od znakova i simptoma javljaju se kod većine neaklimatiziranih ljudi. Učestalost i ozbiljnost problema povećava se s visinom, a posebno brzinom uspona. Dobro tjelesno stanje ne umanjuje opasnost od te pojave, odnosno može se čak i povećati, jer omogućuje brži uspon. Nema značajne razlike pojave visinske bolesti između spolova, međutim više su u opasnosti osobe starije od 50 godina te one s akutnim i kroničnim bolestima. Ali i između zdravih ljudi jako se razlikuje osjetljivost na visinu i sposobnost aklimatiziranja, a neka znanstvena istraživanja posljednjih nekoliko godina ukazuju da je razlog na genetskoj razini. Neka istraživanja gotovo su potvrdila da kod nekih ljudi postoji kombinacija gena koja svrhovitije proizvodi enzim važan za regulaciju tlaka u organizmu, odnosno da zbog toga lakše podnose visinu.
Postoji li prevencija i kako je provesti?
- Prevencija od visinske bolesti provodi se jedino pravilnom aklimatizacijom (prilagodbom) na visinu. Skijaši rekreativci ne bi smjeli imati problema s visinskom bolesti, jer do visine od 2.500 do 3.000 metara (većina skijališta u Europi) u pravilu ne dolazi do visinske bolesti, osim u slučaju ako imaju neku akutnu ili kroničnu bolest, no takvi se skijaju na manje zahtjevnim skijalištima. Međutim, u Francuskoj i Švicarskoj ima skijališta čije su gornje stanice žičara na većim visinama (npr. Kleine Matterhorn u Švicarskoj 3.899 metara), no zbog teških staza po njima se spuštaju iskusni skijaši i vrlo brzo spuste se na niže visine. Visinska bolest ne pojavljuje se u tih nekoliko minuta, no ponekad zbog brzog dolaska žičarom na tu visinu i nagle promjene tlaka mogu osjetiti laganu vrtoglavicu ili ubrzano disati. Bitno je da oprezno savladaju prvih nekoliko stotina visinskih metara nizbrdo i te tegobe će nestati - zaključuje Darko Berljak.