Argentinu je napustiti bilo teže nego sam mogao zamisliti. 365 dana koji će mi zauvijek ostati u sjećanju, toliko nezaboravnih dogodovština, toliko divnih ljudi. Od svega ono najbitnije, bila je to prava životna lekcija o drugačijem pogledu na svijet, susret s nekim novim običajima i novom kulturom, lekcija o tome kako i na koji način treba poštovati različitosti. Poštovati različitosti u teoriji je jako jednostavno, no susresti se s tim pojmom oči u oči, osjetiti ga na vlastitoj koži i živjeti s njim svakodnevno nešto je potpuno drugačije. Nije lako.
Sa suzama u očima i grčem u želucu ostavio sam 'moj' Buenos Aires i krenuo natrag u Boliviju, zemlju koja će me ubrzo podsjetiti da sva pravila koja postoje, postoje isključivo da bi ih se prekršilo. To je ono kad mi u Hrvatskoj mislimo da smo najkorumpiranija zemlja na svijetu, da smo policijska država u kojoj organi reda svakodnevno vrše represiju... A zapravo o tome nemamo pojma ili znamo jako malo. Da, kako se to radi u Boliviji ispričat ću vam na najsvježijem primjeru kojeg sam doživio odmah po povratku u Cochabambu.
Petak, Plaza principal, negdje malo poslije 10 sati ujutro. U potrazi za dobrim internetom, što ovdje i nije tako lak posao, ugledao sam caffe bar jednostavnog imena - Caffe bar Internet. Miris trulog namještaja i dobrano raskvašenih pazuha starih Cochabambina razvaljivala su mi nosnice dok sam se borio s wirelessom. Povuci-potegni i napokon san imao porciju svježih informacija iz Hrvatske. Zadovoljen odličnim kapučinom odlučio sam prošetati centralnim dijelom plaze, ali prije toga trebalo je platiti popijeno. I dalje, nakon toliko mjeseci Južne Amerike kao naivni Europljanin koji sve svoje novce drži u jednom snopu u džepu, izvadio sam busen novčanica i naočigled cijelog lokala listao od one najvrjednije do one najmanje ni ne sluteći što će se dogoditi samo nekoliko minuta kasnije. Platio sam, ostatak strpao u džep i produžio korak dalje.
Ugodna temperatura od nekih 20-tak Celzijusa uz lagani povjetarac stvarala je veliku ugodu. Cholite su kao i obično prodavale svježe sokove, hrpa djece žicala je pokoju kovanicu, postariji čistači cipela prolaznike potezali za rukav, a sve klupe popunjavali umirovljenici koji su već davno izgubili svaku nadu. I dok su jedine moje životna briga u tom trenutku bile da li pojesti saltenu ili tablitu i da li popiti svježi sok od marakuje ili kokosa, iza leđa začuo sam glasan povik:
"Senor... Senor..."
Ako sam u Južnoj Americi nešto ipak uspio naučiti, naučio sam da se ne obazirem na ono što me se direktno ne tiče. Poglavito se to odnosi na sumnjive povike s leđa. Neobazirati se je najbolji način na koji se odmah u startu najlakše riješiti npr. dosadnih uličnih prodavača, toliko napornih da se ponekad kao jedino rješenje nudi instant kupovina onoga što nude, koliko god to bezvrijedno i nepotrebno bilo. No ova spoznaja nije me uspjela spasiti.
"Senor...senor...", začuo sam još dva puta, a onda sam na lijevom ramenu osjetio nečiji dlan. Naglo sam se okrenuo i poprilično iznenadio ugledavši dva do zuba naoružana policajca. Obojica su izgledali kao komandosi kojima nedostaje samo još ona završna faza - patinom zamazati lice i spremni su za misiju.
"Da?", upitao sam iznenađeno, a ovaj niži probio se pokraj višeg, unio mi se u lice i bahato poručio.
"Gospodine, morat ćete s nama do našeg automobila!" "Zbog čega? Što sam napravio?" "Ne pitajte, samo pođite s nama. Sve ćemo vam objasniti kad stignemo." Glavom mi je u tom trenutku prolazilo tisuću misli. Prije svega pokušavao sam se sjetili kao se ono kažu izrazi poput - kršenja ustavnog prava, slobode kretanja, maltretiranje i tome slično. Njihov je potez bio apsolutno neprimjeren i neopravdan, ali sve je to samo teorija o kojoj svi mi volimo pričati na način 'znaš što bi ja njima rekao', sve dok se sami ne nađemo u takvoj situaciji, situaciji u kojoj je svaki pravni pojam bitan koliko i govno iz nosa. Njih dvoje sa mnom, ako žele, mogu raditi što hoće.
"Gospodine, sumnjamo da ste počinili ozbiljan prekršaj", ispalio je onaj niži čim smo stigli do automobila. Promrzao sam. Toliko sam blizu danu kad se napokon vraćam u svoju Europu, a evo me sad, možda će se moj boravak produžiti jer sam učinio nešto čega očito nisam svjestan. "Znači, u onom kafiću tamo...", pokazivao je prstom, "platili ste piće, a u vašoj smo ruci vidjeli nekoliko novčanica od 100 BS-a. Kolega i ja sumnjamo da su krivotvorene. Ako je to tako, počinili ste ozbiljan prekršaj za koji ćete morati odgovarati pred sudom. Odmah sada morat ćete nam predati sve što imate u džepovima da provjerimo da li su naše sumnje opravdane."
"Ma čekajte, ovo je represija. Kako vi mene možete zaustavljati na ulici i tražiti da vam predam moje novce. Pa vi kršite moja prava", pokušao sam se obraniti.
"Dobro, možemo to riješiti na teži način. Pođite s nama u auto pa ćemo to u postaji srediti s dečkima", ispalio je niži i pogledao onog višeg. Uslijedili su sinkronizirani osmijesi na njihovim licima.
I što sad? Možda mi je netko stvarno podvalio krivotvorine. Tko zna što znači ono srediti s dečkima. Je li bolje da se s njima obračunam na ulici i da izbjegnem odlazak u postaju? Nakon nekoliko sekundi razmišljanja odlučio sam im predati sve što sam imao. Onaj niži istrgnuo ih je iz moje ruke i krenuo u auto, dok me onaj drugi počeo rešetati onim uvijek istim i glupim pitanjima poput; ime, prezime, odakle ste, što radite ovdje, bla, bla bla... Trajalo je to dobrih pet minuta dok se onaj niži nije vratio. Gurnuo mi je u ruku moje novce i drugom rukom povukao kolegu za sobom. Njegov potez bio je jako čudan. Udaljavali su se krupnim koracima. Brže bolje prebrojao sam svoje novce i primijetio kako umjesto devet stotica koje sam imao sada imam sedam.
"Ej dečki", povikao sam potrčavši za njima. "Nedostaje još 200 BS-a. Nije valjda da ćete me vi kao policajci pokrasti?" "O čemu pričaš ti? Ajde gubi se", poručio je niži onako najbahatije. "Kako vas nije sram? Vratite mi moje novce", povikao sam na sav glas u nadi da će me netko čuti i priskočiti u pomoć. U tom me trenutku onaj viši uhvatio na kragnu proletjevši pogledom uokolo, a niži se poprilično ozbiljno primio za pendrek. "Nestani odavde ili ćemo te prebiti nasred ulice zbog toga što vrijeđaš policiju Bolivije", odgurnuo me i rukom napravio potez koji je onako po naški značio - a sad odjebi.
"Jebem vam mater obojici, smeća pokvarena. Gori ste od najgorih lopova. Crknite, pička vam materina", izletjelo mi je onako iz očaja na čistom hrvatskom. Samo su se pogledom usuglasili kako ne razumiju kineski, okrenuli se i nastavili u svom smjeru. A ja sam bijesan nakon izrečenog shvatio kako nemoćan moram prihvatiti poraz. Ne mogu vjerovati da me nasred ulice opljačkala, ni manje ni više nego policija. Carajo!
>> Policija, gradske vlasti i država tome napokon moraju stati na kraj
To je tvoja pogreška moraš priznati! Prvo pravilo svakog turista je da se ne pokazuje previše novca, skupi mobiteli, nakit, laptopi u takvim siromašnim zemljama. Pa da neki švabo izvadi 3-4 tisuće eura u nekoj lokalnoj birtiji u Hrvatskoj i njega čak možda opljačkali a tu pričamo o Južnoj Americi gdje ljude izbodu nožem zbog 50 dolara.