Paprenjaci već stoje u limenoj kutiji, svaka domaćica ima svoju tajnu savršene purice

Nekoliko vrsta kolača već stoji spremno u smočnicama domaćica – ako su ih uspjele sakriti od svojih ukućana da ih ne pojedu još prije Božića. Suhi kolačići, poput medenjaka ili vanilin kiflica, brižno su spremljeni u limene kutije. Upravo te vrste kolačića gotovo su obavezne na blagdanskom stolu Zagreba i njegove okolice. Božić jednostavno ne bi bio isti bez njih. No najpoznatiji hrvatski keksići s dugom poviješću definitivno su paprenjaci koji su dobili ime po glavnom sastojku – papru.

Na sebi svojstven način paprenjake su spravljali u Zagrebu i Slavoniji, ali i na otoku Hvaru. Izuzetno su aromatični jer u njih idu različiti začini – cimet, muškatni oraščić, klinčić... Kada se peku, zamiriši čitava kuća. Specifični su po svom pravokutnom obliku i reljefima s folklornim motivima, a osvajaju finoćom gotovo filigranskog rada. Oko svakog se mora potruditi, prvo utisnuti kalup u tijesto, a potom obrezati i ispeći. Da je to autohton zagrebački kolač, govori i August Šenoa u svom romanu "Zlatarevo zlato".

Dio tradicije središnje Hrvatske, ali i Slavonije i Baranje zasigurno je i makovnjača te orehnjača. Fino prhko tijesto sa slatkim punjenjem od maka ili oraha može biti i zamjena za doručak uz šalicu vrućeg mlijeka. Bogat i obilan stol zasigurno je nešto čemu se teži za blagdana. Kolači su samo dio cijele priče, a prava gozba počinje se pripremati već nekoliko dana prije Badnjaka. Tada se, naime, stavlja namakati bakalar za ručak, s obzirom na to da se na Badnjak ne jede meso.

Dok je bakalar polako ušao u tradiciju kontinentalnog kraja, u stara su se vremena najčešće jeli šarani ili pastrve s grah-salatom i pečenim krumpirima. Slavonci i Baranjci spremit će slavni perkelt od štuke s mnogo luka, crvene ljute paprike, rajčice i domaće masti. Jedan od omiljenih specijaliteta vrsta je gulaša, a može se spremati od bilo koje vrste riječne ribe. Služi se uz domaće tijesto sa sirom i prženom slaninom. Štuka u mundiru, ogrtaču od slanine, također pripada autohtonim baranjskim jelima, kao i razne vrste dimljene ribe koje neki stavljaju čak i u grah. Smuđ u pivskom tijestu, čvarci od šarana samo su dio baranjske gastrolepeze. U Šokadiji stari običaji nalažu da se jedu “suve sćuke” odnosno sušene štuke i to najljepši primjerci ulovljeni tijekom godine.

Gorski Kotar uživa u purici s mlincima, baš kao i Zagreb i Hrvatsko zagorje. Iskustvo za tu savršenu blagdansku pečenku skuplja se godinama. Svaka domaćica ipak ima svoje tajne kako pripremiti pečenku. Neke se tajne prenose s koljena na koljeno, a jedna od njih jest da je ne treba dugo peći na nižim temperaturama kako se ne bi osušila s obzirom na to da je puretina vrlo nježno meso. Da meso ne bi presušilo, neki puricu i kratko kuhaju, oko pola sata, prije nego što je ubace u pećnicu. U nekim obiteljima purica se puni, a nadjev ovisi o mašti domaćina. Sokovi se mogu sačuvati stavljanjem ukusnog nadjeva poput onog od kockica kukuruznoga kruha, luka, jabuke, celera, češnjaka, pileće jetrice i peršina. No najfinije su one hrvatske purice koje se i dobro hrane, i to ječmom, kestenima i orasima. Jer upravo takva prehrana njihovo meso čini posebnim. Neizostavni mlinci dio su tradicije.

Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Pečeni odojak popularan je u Slavoniji. Kožica mu mora biti hrskava, a meso se topiti u ustima. Jede se, naravno, uz njezino veličanstvo – francusku salatu. Mnogi će u svoju francusku salatu staviti isključivo domaću majonezu od svježih jaja kako bi mješavina kuhanog krumpira i jaja, kiselih krastavaca, mrkve i graška bila što ukusnija.

U Međimurju se sprema patka, a kao sve svoje pečenke Međimurci je pune heljdinom kašom. Ličani su za Božić vjerni kuhanoj svinjetini s kuhanim kupusom, a miris sarme širi se s blagdanskih stolova u svakom kutu naše zemlje.