S klupe promatram turiste koji silaze s katamarana na pristaništu u Korčuli i u toj gužvi vidim djedicu koji ih veselo dočekuje na molu. No, drugi ga ne vide, prolaze kraj njega, ne obaziru se... Svakom turistu se lijepo nasmiješi, ništa, prođu kao da ga nema. U ruci drži snop knjižica, nudi ih svima, rijetki ispruže ruku. Kad su se svi iskrcali s broda, a on polako krenuo prema kući, zaustavljam ga.
– Gospodine, je l' mogu ja dobiti vaš letak? – pitam ga.
Osmijeh mu se razvukao od uha do uha. – Naravno! Evo ga. Piše "Kutak knjiga".
– Iz Korčule ste? – pitam ga.
– Ne, iz Pariza, živim ovdje...
Pozivam ga na piće, on spremno prihvaća. Od Eiffelova tornja do mola u Korčuli, mogla bi biti zanimljiva priča...
Organizirao pomoć
– Francuski sam umirovljenik. Doselio sam se na Korčulu i otvorio međunarodnu knjižaru. Zato i dijelim ove letke, da privučem turiste. Nije turizam samo more, sunce, kafići i restorani, a kako ovdje nije bilo knjižare, prihvatio sam se toga – kaže Joseph Le Corre (61).
Pitam ga uspije li što zaraditi, kako se živi na otoku kao prodavač knjiga.
– Da je pravi biznis, u kojem možete zaraditi i obogatiti se, svi bi ovi kafići i restorani bili knjižare... – smije se.
Sve je rekao.
– Živim od francuske mirovine, a ovo radim iz ljubavi. U Parizu sam bio jedan od sindikalnih vođa, a u Korčulu sam prvi put došao 1983. na nagovor prijateljice Estelle. Danas mi je ona supruga. Željeli smo se i vjenčati ovdje 1991., ali bio je rat pa sam u to doba organizirao da se iz Pariza u Hrvatsku i BiH šalju lijekovi i odjeća – priča Joseph ili Josip kako ga tu zovu.
Supruga živi u Parizu, a doći će i ona u Korčulu kad krene u mirovinu.
– Nešto je mlađa, pa još uvijek radi – kaže mi Joža.
Vodi me u knjižaru "Kutak knjiga", a tamo na policama djela Miljenka Jergovića, Zorana Ferića, Roberta Perišića, Slavenke Drakulić, sve prevedena na strane jezike.
– Imam knjige na 12 jezika, uključujući i kineski! – objašnjava. – Nabavljao sam ih u Parizu preko Tajvana i Pekinga, pa imam i Milana Kunderu na kineskom!
Učili konobare
Na policama je i krimić Francuskinje Aline Apostolske "Crni otok Marka Pola" čija je radnja smještena u Korčuli, te niz autora s otoka. Joseph dobro govori hrvatski. Hvalim ga zbog toga.
– Išao sam preko zime u Zagreb na tečajeve, a u Korčuli smo organizirali za domaće tečajeve francuskog. Ljudi zimi imaju vremena, a jezici su važni. Čak smo i konobare učili francuski.
U knjižari radi s njim i Marija Dragila (28). I ta djevojka ima posebnu priču.
– I ja sam se, kao i Joseph, doselila na Korčulu. Zbog ljubavi, upoznala sam dečka koji je Korčulanin. Živim ovdje dvije godine, ljudi su nasmijani, lako mi je bilo naći posao, što u Baranji nisam mogla. Čak su i zime ovdje lijepe – govori mi te objašnjava kako se nakon posla brine o psima. – Volontiram u azilu za životinje 'Papagalo' s još četiri djevojke, Anom, Dorom, Tamarom i Eni. Imamo osam pasa, a kapacitet azila je za tri... Organiziramo koncerte, trudimo se skupiti novac životinjama za hranu. Pronalazimo ih napuštene, u šumi, u kutijama, jadne...
– A udomljavaju li Korčulani pse? – interesiram se.
– Pomaže nam Njemica Sabina (70), koja im traži dom u Njemačkoj, a kada ga nađe, dođe automobilom i odvede pse na udomljavanje... – kaže Marija.
Lutalice iz Dalmacije, dakle, završe – u Njemačkoj.
>> Bol na Braču: I čaša vode je luksuz
>> Ljeti se od gostiju ni za kavu nema vremena, posjeti se ne primaju
znači, čak i psi bježe iz Hrvatske...