Pet stvari zbog kojih najviše žalimo na samrti

Preplavljeni svakodnevnim tričarijama, često nam je teško razlučiti bitno od nebitnog pa lako izgubimo iz vida što zapravo od života želimo.

Je li vrednija mirna obiteljska svakodnevica ili uspješna karijera?

Njegovati stara prijateljstva ili se posvetiti ljudima koji nam mogu pomoći da budemo uspješniji i više zarađujemo? Koliko nam smijeha treba i je li uopće prikladno biti bezbrižan i nasmijan u ozbiljnim vremenima u kakvima mislimo da živimo? Odgovori se mijenjaju ovisno o fazi života, raspoloženju, zdravstvenom stanju..., ali postoji vrijeme kada većina počne misliti slično ili čak isto. Konačni se računi svode potkraj života, a kakve se misli roje i za čim se u tim trenucima žali, na svom je blogu i u knjizi "The Top Five Regrets of the Dying" (Pet stvari zbog kojih najviše žalimo na samrti) opisala bivša medicinska sestra u Australiji Bronnie Ware.

Osobni izbor

Ne, ljudi na izmaku života ne žale što nisu imali više novca, bolje kuće i automobile, reprezentativnije partnere ili koju recku više iznad kreveta, ustanovila je u godinama tijekom kojih je njegovala najteže pacijente. Većina žali što je prednost pred vlastitim željama i snovima dala onome što drugi od njih očekuju i – što je previše radila. "Žale što su zbog predanosti poslu propustili previše u odrastanju svoje djece, s partnerom, ali i što se nisu više posvetili prijateljima", zaključila je medicinska sestra, koja kaže da nismo svjesni koliko se pojednostavnjivanjem životnog stila smanjuje potreba za novcem. Od umirućih je čula i da jako žale što su potiskivali osjećaje kako ne bi remetili odnose s drugim ljudima, ali i što nisu ostali u kontaktu sa starim prijateljima. "Terminalni pacijenti često si predbacuju i što si nisu dopustili biti sretniji. Na kraju života shvaćaju da je sreća zapravo osobni izbor", kaže B. Ware.

Podneblje je drugo, ali sličan životni put i spoznaje s australskom medicinskom sestrom dijeli i Stana Lovrić, koja je u prijevremenu mirovinu početkom rata otišla kao glavna sestra zagrebačke Klinike za plućne bolesti Jordanovac, U bolnici je često svjedočila smrtima, kasnije se kroz Udrugu prijatelja hospicija posvetila njezi umirućih, a prije dvije godine je, poput australske kolegice, i sama objavila knjigu "Uz čovjeka na odlasku života".

– O tome nema spora, većina bi na kraju životnog puta voljela da su imali hrabrosti više slušati svoje srce, ne zamarati se sitnicama i biti sretniji. No, ono za čim ljudi konkretno žale ovisi o životnim okolnostima svakog pojedinačno, mentalitetu, podneblju... Recimo, njegovala sam prognanika koji je žalio samo zato što nije uspio obnoviti svoju kuću u koju je silno želio da mu se supruga vrati. Ljudi često tuguju i zbog nerazriješenih odnosa s drugima, neki kao da ne mogu umrijeti dok im ne dođe osoba s kojom se žele oprostiti – kazuje Stana Lovrić te napominje da je većini zajednički strah.

– Nažalost, i oni koji odlaze i oni koji ostaju boje se umiranja. Smrt je u današnjem društvu tema koju se najradije preskače. Hrvatska i nema mjesta za dostojanstven kraj, najveći teret je na obiteljima. Osobno sam smrti svjedočila još kao učenica škole za medicinske sestre. Bila sam šokirana, jer se na smrt ne priprema čak ni medicinske radnike. A smrt je dio života i nema razloga da o tome ne govorimo, a na prikladan način čak i djeci – uvjerena je naša sugovornica koja je bila uz stotine ljudi u njihovim zadnjim trenucima.

Nisu sve završili

Pritom, rijetki stignu do samog kraja životnog puta a da ni za čim ne žale.

– S jedne strane često imam osjećaj da ljudi zapravo odlaze tek kad sami odluče. Svjedočila sam da bolesnik u nesvjesnom stanju dočeka da mu stigne dijete iz inozemstva i tek onda se smiri i ode – kaže psihologinja Biserka Budigam iz Udruge prijatelja hospicija.

– Praktički, nisam imala slučaj da bolesnik osjeća kako je posvršavao baš sve što je želio na ovom svijetu. Bolesnici s manjom djecom očajavaju što neće biti uz njih dok odrastaju. Pojedini ljudi žale što se nisu uspjeli pomiriti s nekom važnom osobom iz svog života ili što nisu imali priliku oprostiti se. Žali se i za propuštenim prilikama i savjetima koje nisu poslušali. Nekima je, recimo, žao što nisu napisali povijest svoje obitelji – nabraja psihologinja Budigam.

>>'Smrt mojih roditelja bila je najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi'

>>Krah veze izaziva jednake osjećaje kao smrt bliskog prijatelja