Rock nagradu za životno djelo "Stari mačak" na ovogodišnjoj će dodjeli novinarske rock nagrade Hrvatske "Crni mačak" u petak u Bjelovaru dobiti Ivan Piko Stančić, glazbenik, producent i akademski slikar.
Nakon što su vam svojedobno izmakle nagrade u nekim kategorijama, stiglo vas je najveće priznanje, Novinarska rock nagrada Hrvatske za životno djelo.
- Prije nekoliko godina, kada nisam dobio nagradu, bio sam nezadovoljan. No, ubrzo sam vidio da su bili ljuti svi koji je nisu dobili. Onda sam shvatio da je amortizacija već činjenica da si u igri. To mi je bilo dovoljno. A najviše si u igri kada si nečim zadovoljan, naročito kada to prođe. Dakle, kad čuješ stare ploče i vidiš da se one daju slušati i nakon toliko godina. Trendovske stvari su problematične, ima ih previše.
Imate impresivnu biografiju kao glazbenik i producent, nema imena na ondašnjoj rock sceni s kojim niste surađivali. Kako doživljavate današnji zamor rocka?
- Baš sam neki dan raspravljao zašto rock publika odumire - zato što je desetak godina bombardirana nekim čudnim stvarima, turbo folkom, pa onom daveži od dancea... Publika se raslojila, malo izgubila... Meni zapravo ne smeta druga scena, neka bude i turbo folka, meni to može biti zabavno i smiješno, ali mi je glupo da se sve pretvara u jedno. Usto, nema više menadžera koji ulažu u svoju grupu, a od solo albuma u Hrvatskoj danas možeš dobiti neku dobru kritiku, ali teško ćeš ga prodati. Svojedobno smo s grupom "Film" na nekom festivalu u Austriji "potukli" sve bendove koji su bili mnogo popularniji od nas. Za njih se znalo, a mi smo bili posve nepoznati bend iz tamo neke Jugoslavije. Fascinantne su bile i naše tiraže - kad su čuli da je naša posljednja ploča otišla u više od 115 tisuća primjeraka, pali su na glavu. A danas - CD-ovi se prodaju po dvije tisuće ili čak ispod tisuću primjeraka. A još i ta piraterija, užas. Već u startu ste opljačkani. Čim album iziđe, možete ga kupiti na placu kao proizvod nečije privatne štancaonice.
Možete li uopće usporediti ono vrijeme novoga vala i današnje prilike u hrvatskome rocku?
- Neusporedivo je ono što je nekada bio novi val i ova današnja scena, grozno! Rock"n"roll se pretvorio u nekakvu čudnu staru spravu za koju više nikome nije zapravo jasno što je. Nisam od onih koji vole cviliti kako je nekad bilo bolje. Ali, fakat je bilo. Kaže se da zemlja koja ne poštuje svoju tradiciju ne postoji, a mi smo na najboljem putu da tak djelujemo i u domeni rock"n"rolla. U svijesti takvih ljudi rocker je zmazan i izgubljen tip koji glavinja uokolo i ne zna kaj hoće. A što se tiče tradicije, netko bi trebao lukavo iskoristiti taj Kulušić, napraviti od njega spomenik rock kulture, muzej u kojem stalno svira glazba, objesiti Leinerove bubnjeve, Štulićevu gitaru, Stublićev mikrofon, moju činelu i nek to tam visi. To mi je sad palo na pamet.
Tijekom karijere pomogli ste mnogim kolegama. Tako ste svojedobno i mladog Gibonnija doveli u Croatia Records.
- E da, Gibonni je tada došao iz propalog "Osmog putnika". Branio sam ga kao urednik da mu se izda prva ploča jer sam sto posto bio siguran da je to dobro. No, bilo je tu i nepravdi koliko hoćete. S Psihomodom sam pokušavao od "82. do "87., na kraju su ih proglasili propalom nadom. I baš na tom prkosu na kraju smo ipak uspjeli objaviti album.
Potkraj 70-ih zablistali ste i kao glumac, u "Ljubici" Kreše Golika, dobili ste i nagradu. No, filmska karijera vas nije uspjela privući?
- Ne. Tada sam upoznao Franu Lasića, koji mi je rekao da se želi baviti filmom. A ja sam njemu rekao da se time definitivno ne želim baviti. Bilo mi je to zgodno iskustvo. To je specifičan, zanimljiv posao. Ali, žrtvovati život isključivo za to, ne bih, ne hvala.
Što je s vašim slikarskim angažmanom? Stignete li se uhvatiti kista?
- O da, u travnju na svojoj web stranici pripremam izložbu novih 20-ak ulja. Kada imam kakvu svježu ideju, odmah zabilježim skicu na papiru, isto kao i glazbu - uvijek imam diktafon i kada mi dođe neka ideja, ja si to odmah snimim, da ideja ne ispari.
I neki vaši kolege se bave likovnom umjetnošću. Razgovarate li katkad i o toj temi? Kakvi su komentari?
- Talent je univerzalna stvar. Leiner je izvanredan kipar, kada bi radio češće, bilo bi tu i nekaj love. I Yaya ima zanimljive slike. Kad je Gobac vidio jednu moju tenisicu u ulju, nazvao me i rekao: - Jebemti, kak ti je dobra ona slika! Isto tako i ja volim neke njegove stvari. Ovom prilikom mu poručujem da mi još nije dao onog "Miša" koji mi je obećao prije 16 godina!
Željka Vuković