Zbog čega je ratom razrušeno selo Šeovica, u kojem su tragovi rata još posvuda vidljivi, postalo privlačno za dvoje svjetskih putnika, vrhunskih znanstvenika i doktora znanosti?
Na ovo su nam pitanje odgovorili Boris Risek i Ewa Marczak.
Iza njih su godine rada na znanstvenim sveučilištima i institutima u Berlinu, Varšavi, Kyotu u dalekom Japanu te u SAD-u. Nakon svega toga odlučili su svoje živote usmjeriti u sasvim suprotnom smjeru. Tako su postali ljudi koji plivaju protiv struje jer danas mnogi, a ponajprije znanstvenici, odlaze iz Hrvatske. Oni su se odlučili za povratak, i to u mir i idilu malog sela pokraj Pakraca.
– Tražili smo mjesto koje će biti dovoljno mirno, gdje zemlja i priroda nisu zagađene, gdje pokraj kuće teče potok, i to kao izvor pitke vode – objašnjavaju supružnici Boris i Ewa razlog zbog kojeg su se iz Durhama u Sjevernoj Karolini, gdje su radili u Nacionalnom institutu za zdravlje, odlučili preseliti na drugi kraj planeta gdje su pronašli neprocjenjivo blago.
Iz Banove Jaruge u Berlin
Boris, 58-godišnjak, rođeni Zagrepčanin, koji je djetinjstvo i osnovnoškolske dane proveo kod djeda i bake u Jamarici pokraj Banove Jaruge, sa 15 godina preselio se u Zapadni Berlin gdje je živio i radio njegov otac Stjepan.
Tražili smo mjesto gdje je mir, gdje zemlja nije zagađena, gdje pokraj kuće teče potočić koji je i izvor pitke vode... To smo našli u Šeovici
Nakon završene gimnazije počeo je raditi te istodobno studirati biokemiju koju je 1987. i doktorirao. Želja za usavršavanjem odvela ga je u SAD, u Kaliforniju, u San Diego, na institut za istraživanja La Jolla.
– Iako sam planirao ostati tri godine, na kraju sam ostao devet i usavršio sam se na znanstvenom području farmakologije i endokrinologije. Nakon toga otišao sam u tvrtku koja se bavi proizvodnjom lijekova i tamo sam radio na njihovu pretkliničkom ispitivanju. Sa svojim šefom i nekoliko prijatelja osnovao sam novu tvrtku koja se bavi istraživanjem lijekova na genetskoj osnovi – objašnjava Boris koji se 2003. preselio u Sjevernu Karolinu, gdje je počeo raditi na Nacionalnom institutu za javno zdravlje.
Iduće godine na tom institutu upoznaje, kako kaže, zgodnu i pametnu znanstvenicu iz Poljske Ewu.
Ona je prije toga završila studij prehrambene tehnologije i počela raditi na Institutu za industrijsku kemiju u Varšavi, gdje je 1999. doktorirala kemiju. Sudjelujući na različitim međunarodnim kongresima, njezin rad primijetio je jedan japanski profesor koji ju je iduće godine pozvao da dođe u Kyoto, gdje je radila na istraživanju funkcionalne prehrane na tamošnjem sveučilištu.
Kako su se za njezin rad zainteresirali i neki znanstvenici iz SAD-a, ponudili su joj da dođe s njima raditi te je tako završila na istom institutu u kojem je već radio Boris. Tu je istraživala kako se može spriječiti da čovjek postane ovisan o tabletama protiv boli.
Mediteranska akademija
U međuvremenu je Boris navraćao u Hrvatsku, čak je namjeravao s prijateljicom iz Berlina na otoku Šipanu, gdje je kupio ruševnu kuću, osnovati Europsku mediteransku akademiju, ali zbog birokratskih prepreka odustao je. Ewu je prvi put u Hrvatsku doveo 2007.godine.
– Tada smo odlučili da ćemo se vratiti u Hrvatsku. Ewa je u međuvremenu bila upisala još jedan studij, a mene je 2011. poslala u Hrvatsku da pronađem prikladno mjesto za povratak, mjesto gdje bismo mogli živjeti ekološki. Zapadna Slavonija postala nam je zanimljiva jer tu ima mnogo neobrađenog, još od rata napuštenog zemljišta, koje je samo po sebi ekološki čisto. Ewa je preko interneta u Americi tražila zanimljive lokacije, a ja sam ih obilazio i slao izvještaje. Svidjeli su joj se gradići Pakrac i Lipik, a onda smo s jednom agencijom pronašli kuću u Šeovici koja je imala sve ono što smo tražili. Angažirali smo majstore da nam obnove kuću i u rujnu 2011. doselili smo se – kaže Boris.
– Mi si možemo priuštiti živjeti na ovakvom mjestu. S druge strane znamo da ljudi moraju ići u grad jer su tamo radna mjesta. Međutim, u gradovima se stvara jaka buka koju ljudi nemaju vremena ni primijetiti. Postoji jako puno istraživanja koja su dokazala da već sama buka i promet stvaraju velik stres koji šteti zdravlju. Isto tako i zagađenje koje se stvara u gradu, kako od prometa tako i od industrije, jako utječe na zdravlje.
Jedan je od naših interesa i ekološki uzgoj ljekovitog bilja koje bismo prerađivali za dermatološke i kozmetičke potrebe
Sve ovo nije lako odmah primijetiti, ali zna se da su ljudi koji žive dalje od grada manje bolesni – objašnjava Ewa neke od prednosti života u Šeovici dodajući da posao kojim se želi kao znanstvenica baviti može raditi i iz Šeovice, a to je monitoring nad kliničkim ispitivanjem lijekova koji se mora provoditi u više bolnica i na više lokacija.
– Jedan je od naših interesa i ekološki uzgoj ljekovitog bilja koje bismo prerađivali za dermatološke i kozmetičke svrhe, a o tome smo razgovarali s lipičkim gradonačelnikom Vinkom Kasanom i dobili lokaciju za taj projekt. To bi otvorilo i neka nova radna mjesta – objašnjava Boris koji ima još poslovnih ideja koje su u začetku.
Zasad uživaju u novom domu, sađenju ljekovitog bilja, u svom voćnjaku u kojem su zasadili različite voćke, povrtnjaku, uzgajaju pčele, šeću sa psom. Najvažniji su im mir i tišina, toliko važni da u njihovoj kući nema mjesta za televiziju. Internet im je, objašnjavaju, dovoljan da budu upoznati sa svime i da komuniciraju s brojnim prijateljima diljem svijeta.
>>Britanska političarka strahuje od vala imigranata iz Jugoslavije!
>>Posao je pokrenula 's nula kuna', a danas je stroga šefica koja pogrešku oprašta samo jednom
Iznenađuju me komentari kad se čovijek vraća u Hrvatsku. Zar smo došli do tog stupnja medijske indoktrinacije, da pozitivno reagiramo samo kad se naši ljudi iseljavaju ili izražavaju takve želje?