Posao je pokrenula iz svoje sobe, kako kaže, “s nula kuna” jer jedino što čovjek može reći jest: ‘'Hajdemo zasukati rukave pa će nam svima biti bolje'’.
Deset godina poslije, kad uđe u prostoriju, prvo što ćete primijetiti jest široki osmijeh i siguran korak. Manuela Šola zna što želi i kako to dobiti.
Njezina PR agencija Abrakadabra ove godine slavi 10 godina. Poslovanje je u međuvremenu proširila na regiju, usred krize otvorila ured u Srbiji, a mađioničarske trikove mlade poduzetnice i njezina tima prepoznali su veliki internacionalni klijenti poput P&G-a, Nikea, kompanije Tele 2...
Je li bilo teže pokrenuti biznis prije 10 godina ili otvoriti ured u Srbiji?
Bila sam klinka pa nisam znala što me čeka i samim time nije mi bilo teško. Naravno da mladenački entuzijazam ne znači da imate puno znanja. Imate nula iskustva. Radite pogreške, ali te pogreške na razini biznisa u suštini su male. Srbija je nešto što smo mi planirali.
Prepoznali smo ono što će se dogoditi i ono što se već dogodilo, a to je regija. Danas se centrale i hubovi za ovaj dio Europe sele. A kamo se sele – sele su u Budimpeštu i Beograd. Ne sele se u Zagreb. Mi smo otvorili ured u Beogradu usred krize jer smo to vidjeli kao veliku priliku za razvoj.
Žena u biznisu, a ne poduzetnica. Je li to podcjenjivanje?
Često me zovu na okrugle stolove i predavanja o ženama i rado se odazivam jer mislim da je moja priča dobra priča koju treba podijeliti. Počela sam vrlo mlada, nemam roditelje koji su u tom biznisu da bi mi pomogli već su normalni ljudi koji žive u malom gradu u kojem sam i odrasla. Uvijek kad počnem, kažem da mi se ne sviđa termin žensko poduzetništvo i kad mi netko ispriča što je muško poduzetništvo, da ću ja odgovoriti što je žensko poduzetništvo.
Ali, da, zapravo, s jedne strane me to smeta. Smetaju me ta pitanja kako usklađujete osobni i poslovni život...
Zato što se muškarcima ne postavljaju?
Točno, ne postavljaju im se. Mislim, što je O.K. na to reći? Ne kuham, nemam obitelj? To onda pak nije društveno prihvatljivo.
Jeste li se ikada osjetili diskriminiranom?
Mislim da to nije bila nikakva diskriminacija u kontekstu toga što sam ja žena nego su me jednostavno ljudi od 50 godina gledali kao ‘'dete'’ koje bi se igralo posla. No zapravo imam pozitivna iskustva u vezi s ljudima koji su mi od prvog dana pomogli nekim savjetom. Danas se rijetko dogode komentari koji su neprimjereni, al’ naprosto oguglate pa vratite isto tako neprimjerenim komentarom. I onda uspijete komunikaciju korigirati i promijeniti smjer.
A vrlo često se dogodi da postane jako dobra komunikacija i pozitivan odnos.
Mađioničarski trik iz rukava za mlade poduzetnike?
Meni je nekak’ ključna ta dosljednost. Ljudi će razumjeti pogrešku jer pogreška je u redu ako smo iz nje naučili i ako se dogodi jednom i nikad više takva ista. I ja griješim, to je ljudski.
Ali ta neka dosljednost čini mi se da je stvarno najbitnija. Kad nekom kažeš da ćeš nešto napraviti, napravi to.
Kad ste shvatili da je pokretanje biznisa bila dobra ideja?
Shvaćam u puno trenutaka da sam napravila dobru odluku, ali uvijek je u mojoj glavi misao – sigurnost i stabilnost ne postoji. Čim se s tim pomirite, lakše je disati i bolje raditi.
Kakva ste šefica?
Kažu da sam jako stoga. Pa, mislim da jesam stroga. I zahtjevna. Reći će vam da sam stroga, ali trudim se biti pravedna. Stalo mi je do toga kako se ljudi osjećaju. Mi smo svi u Abri jako vrijedni i bitno mi je da je sve O.K.
Treba li šef biti strog?
Volim dane kad sam blaga, meni se sviđa blaga ja i kad sve to ide easy. Ali nekad je moja uloga da presiječem.
Lupite šakom o stol?
(Smijeh) Ne. Moje presijecanje ne izgleda tako. Uvijek sam mirna i kad sam stroga. Samo jasno kažem što mislim i to na fini način.
Mislim da je to nekad i moj posao.
Radite i kad ste na godišnjem?
Davno sam se pitala: Želim li ići ljeti dva tjedna na more ili mjesec dana. Želim ići mjesec dana. O.K., to znači da moram i raditi. Imam neki svoj ritam. Rano se budim, pa onda radim tri sata radim, pa sam cijeli dan u nekom điru, pa onda opet navečer radim dva-tri sata i to mi je sasvim u redu.
Ali mislim da mi najbolji projekti i ideje padnu napamet kad izađem iz ureda
Kamo ste otputovali zadnji put?
U Tajland i Dubai. Obično putujem za Božić i Novu godinu u toplije krajeve. Ove godine nisam baš najpametnije odabrala. Nije mi legao Phuket.
Zaista golem broj ljudi. Sve te plaže koje su prekrasne na fotkama bile su sada s pet redova ležaljki.
Najdraže putovanje?
Portugal je mjesto kojem se uvijek vraćam jer mi se sviđa i kultura, i glazba i hrana. Svi su easy-going, smješkaju se pa se tamo vraćam. I Grand Canyon, to mi je bila životna želja.
Svako putovanje ima nešto svoje. To je baš dobra prilika za odmor, učenje, malo nove perspektive i dimenzije. Kad sam vani, onda se podsjetim na to koliko smo mi Hrvati zatvoreni. Odgovaramo s kratim rečenicama. Odakle ste? Iz Hrvatske. Bez potpitanja odakle ste vi.
Što volite raditi kad ste u Zagrebu?
Zapravo svašta volim, ali nemam baš puno privatnog vremena pa se sve svede na posao, trčanje (nova rekreacija zadnjih godinu dana) i učim njemački.
Stvarno imam malo slobodnog vremena i zapravo mi većinom dan završi nekakvom poslovnom večerom. Iako, donijela sam neke novogodišnje odluke i o tome da jednom mjesečno moram otići u kazalište ili na koncert klasične glazbe, na nešto u Zagrebu.
Koliko vam je moda bitna?
Ne mogu me usrećiti cipele. Usreći me neki dobar izlazak s prijateljima, putovanje, dan kad sam kod kuće i kad učim s mamom peći kolače jer ja inače ne kuham
Sad bih ja rekla da nije (smijeh). Ali jest, da. To mi je nekak’ zabava. Npr. kad ne mogu čitati više za posao, onda čitam fashion blogerice.
Što i gdje kupujete?
Promijenila sam te neke šoping navike. Najčešće kupujem online i u inozemstvu. A kupujem sve. Kupit ću Jimmy Choo cipele, ali i H&M i Deichmann. Ako kupujem odijelo, čizme i kaput, onda ću kupiti kvalitetan komad odjeće za koji znam da će trajati dugo. Ako kupujem T-shirt s printom koji mi se sviđa, kupit ću ga za 50 kuna u H&M-u.
Tak' i tak' ću ga nositi jednu sezonu i na kraju će završiti u krpama za brisanje prašine.
Stvar ili iskustvo?
Uvijek iskustvo. Ako pričamo iz pozicije ‘'ne treba mi ništa''. Iskustvo je jedino što ti ostane. I nema više te sreće u stvarima. Možda je većina nas to prošla. ‘Hajdemo reći da smo iz nekakvih prosječnih obitelji. Sjećam se, kad smo studirali i išli u školu, onda štediš za nekakav šoping u Grazu u H&M-u.
Radiš preko Student-servisa i kupiš te dvije vrećice stvari i sretan si šest mjeseci. Danas to više nije tako. Ne mogu me usrećiti cipele. Usreći me neki dobar izlazak s prijateljima, putovanje, dan kad sam kod kuće i kad učim s mamom peći kolače jer inače ne kuham.
Nemate vremena?
(Smijeh) Ma da mi je to prioritet, stigla bih. Dođem navečer kući i onda mi se ne da.
A što volite jesti?
Sve, ali nekako su mi najdraži "cušpajzi". Posebno kad sam dugo na putu. Zovem mamu iz Amerike i kažem da ću doći kod nje u Bjelovar da mi skuha sarmu. Čovjek se nakon putovanja zaželi svega domaćeg jer ti treba ta stabilnost.
>>Ana Jelušić: Bojim se filera za usne, a volim nositi umjetne trepavice
od cijele zbrke o toj zivotnoj umjetnici reci te nam ....!!! STA ZENA RADI ??? :) :) :) ...????