Nekako se baš uvijek pokaže točnim da treba sjesti i jesti ondje gdje ima puno ljudi, ali mi se ovoga puta nismo htjeli pridržavati tog pravila. Između svega dvije konobe u selu, odlučili smo se za onu koja je otvorena ovoga ljeta, prokomentiravši kako je konkurencija uvijek dobrodošla. Terasa nam se svidjela, baš kao i unutrašnjost konobe u koju smo provirili, jer nas je privukao na zidu postavljen veliki starinski kovčeg kakav su početkom prošloga stoljeća stari nosili na put, najčešće za Ameriku. Ljubazan i veseo konobar bio je potvrdio naše promišljanje da smo na pravome mjestu, a ponuda jela bila je standardna kao i u većini mjesta na Jadranu, kako ribljih tako i jela od mesa, i uključivala je lignje, ćevape, pomfrit... Ponuda pića sasvim je dobra i raznovrsna, prokomentirao je fotoreporter, gledajući u popis onoga što se nudi.
Naručili smo lignje i blitvu po cijeni od 120 kuna po osobi, a s obzirom na to da smo oboje vozili, ništa alkoholno nije bilo opcija. Dok smo čekali da stigne hrana, s prostrane terase uz punu plažu opet smo se divili ljepoti i čistoći mora u Bratušu. Stiglo je i naše jelo, po pet liganja s blitvom i krumpirom. Kad smo izašli iz konobe Pukić, prolazeći pokraj pune terase konobe Bratuš samo smo potvrdili da nije bez razloga ono staro i dobro znano nepisano pravilo – da treba sjesti i jesti ondje gdje ima puno ljudi. Konobi Pukić ovo je tek prva sezona kako radi pa im želimo da što prije pregrme "dječje bolesti" koje su ih izgleda snašle, što je naš fotoreporter odlučio ne prešutjeti, rekavši mladome konobaru: "Prijatelju, ovo je bilo zbilja loše", svjestan da greška nipošto nije bila njegova.