Zvona s crkve sv. Donata toliko jako tuku da jedva čujem što mi prijatelj iz Zadra govori.
Sjedimo na kavi, vrućina je i na nama je sve mokro. Majica, hlače, gaće, čak i čarape. Nemilosrdno udara u stari kamen. On, kao domaći, na pitanje kakva je turistička ponuda odmahuje rukom.
– Fali nam šušur na kantunima – govori mi dok gledamo što se događa na špici na Forumu pa dodaje:
Djevojke i Kalelarga
– Okreni se malo oko sebe, svugdje oko nas je povijest, od arheoloških iskopina, crkve..., imamo obalu, a ovdje se možeš kupati i na rivi, što je rijetkost u gradovima u Dalmaciji. Imamo i otoke, pa more koje život znači, a imamo i zaleđe, Velebit je blizu. A što mi nudimo turistima? Pizza cutove i sladoled. Nema malih izložbi, nema događanja. Bio je Manu Chao, dolazi Josipa Lisac 7. kolovoza, ali je li to dovoljno za ovoliki grad?
Pa nije sve baš tako loše, pokazujem mu na djevojke koje se šeću Kalelargom.
– OK, izvest ću te navečer van pa ćeš steći dojam.
Gazda raširenih ruku
Uvečer u gradu gužva. Čekam ga na Narodnom trgu i razmišljam o kakvom on to nedostatku šušura priča. Ne može se prolaziti, osjećam se kao Ivica Kostelić u Kranjskoj gori, izbjegavam turiste hodajući lijevo-desno. Srećom, od toga koljena ne stradavaju.
– Vidiš? Eto šušura – kažem. Popili smo piće u kultnom kafiću Borgo u Varoškoj u centru Poluotoka, u uličici u kojoj gazda uvijek dočekuje raširenih ruku i s par dobrih štoseva. Jedan je od rijetkih kod kojih se može navečer sjesti i zimi. Pojeli smo večeru u obližnjem restoranu, a kad smo se nešto prije ponoći vratili na Narodni trg – pustoš. Nigdje nikog.
– O tome sam ti govorio, nema šušura...
>>Na Rabu je jedina briga kamo na sladoled i koju od 30 plaža odabrati
>>Na Otoku skrivene sreće kupao se i engleski kralj Edward VIII.
Ugljen?!?!?