Dobri duh grada. Prepoznao sam ga iz prve, nije bio problem. Sedmogodišnjak na vodičkoj rivi maše mu s bicikla, a pozdravlja ga i gospođa u devetom desetljeću života. Svi vas u Vodicama znaju?, pitam. Smije se.
– A da... Ja sam meštar od kina. Ovaj mališan koji je mahao dolazi gledati svaki crtić koji se prikazuje u kinu Vodice, a gospođa je bila prva u redu za karte kada sam prikazivao film "Larin izbor". Kino, to sam ja. Prodajem karte, zatim ih na ulazu i pregledavam jer ljeti ne mogu zapamtiti sva lica, menadžer sam programa, kinooperater, servisiram opremu, puštam filmove. A vikendom, kad su čistačice na odmoru, ja za gostima pospremam dvoranu – kaže mi Mario Petrović (40).
Pozivam ga na kavu, sjedamo u Dalmatino na vodičkoj rivi, a on mi priča svoju kinopriču. Kino i ljeto ionako idu zajedno.
Projektor iz 1968.
– Na obali je nezavisnih kina sve manje. Izumiru. Ima ih samo u Dubrovniku, Korčuli, Sinju, Splitu i Biogradu. I u Vodicama. Prije 20 godina puštao sam filmove u zagrebačkim kultnim kinima Europa, Zagreb, Lika, Patria, Tuškanac... A onda sam se vratio kući u Vodice. I ovdje se sam javio kada su tražili namjenu Zadružnom domu jer sam imao stari projektor, iz 1968. godine, koji sam kupio u Njemačkoj za 700 eura, pa sam s njega mještanima puštao 35-milimetarske filmove.
Kakav je to posao, ima li stresa?
– Uh, do prije dvije godine bilo je posla preko glave. Filmovi su mi dolazili, recimo, iz Visa ili Pule pa bih išao na poštu po kutije teške i po 25 kilograma. Stisnuo bih zube, "teglio" ih do kina, a zatim ih satima spajao selotejpom. Kod dužih filmova poput Harryja Pottera, Avatara ili Gospodara prstenova trake su duge i po pet kilometara – žali se na kinoperaterske probleme: – Navečer bih ih u dva termina puštao gledateljima, a ujutro se dizao u četiri ujutro kako bih opet kutije nosio na poštu i slao film u drugi grad, recimo Dubrovnik, da ga oni mogu pogledati navečer. I tako u krug.
Vodice su, doznajem, dok se multipleks kinodvorana u Šibeniku nije otvorila, imale jedino kino u županiji. I sve se puštalo s projektora starog pola stoljeća.
– Tako je bilo sve do lani, kada smo se modernizirali, kada je u sklopu projekta Digitalizacije malih nezavisnih kina, u priču ušao Hrvatski audiovizualni centar i Ministarstvo kulture te je oprema vrijedna 400 tisuća kuna stigla u kino. Više ne nosim teške kutije, sada mi filmovi stižu na disku, teški tek dva kilograma – ponosan je Petrović, koji me vodi do kina. Ispred se turisti interesiraju što igra.
Novčanici puni eura
Mogu pogledati Mission Impossible s Tomom Cruiseom, a Mario čeka da stigne u Cannesu nagrađivan "Zvizdan" Dalibora Matanića, film koji dolazi nakon Pulskog festivala. Prikazuje, naravno, i domaće filmove, a posebna je anegdota vezana za "Svećenikovu djecu", koja je snimana na Prviću, otoku preko puta.
– U kinu je na premijeri bio, doslovce, cijeli otok! Samo je dvoje ljudi ostalo "čuvati"Prvić. Inače, stanu ravno 262 čovjeka.
Što sve ostavljaju ljudi ljeti u kinima?
– Svašta. Od novčanika punih eura, koje im nedirnute vraćamo, a najčešće mobitele, koji im ispadnu iz džepova kratkih hlača. Sinoć sam pronašao jedan, pa nazvao broj u imeniku pod "Mama". Gospođa Sandra došla je začas po sinov telefon – priča mi.
Odakle volja?
– Kina ne smiju propasti! Nezamislivo je da klinci odrastaju bez kina... Kod mene je pravilo: film puštam i za dvoje ljudi! Ako dođe par, koji je isplanirao izlazak u kino, ne mogu ih razočarati zato što drugi nisu došli. Kina su vezana uz ljubav, uz prve izlaske mladih parova. Ako ih ne bude, sve će se okrenuti...
Ulaznice su mu najjeftinije u Hrvatskoj, po 20 kuna, a radi tijekom cijele godine, od siječnja do prosinca. Trudi se koliko može. Ako ste u blizini, navratite u Vodice na predstavu. Stolica pred platnom čeka na vas...
>>Povijesti na svakom kantunu, a kad otkuca ponoć - živa pustoš
>>Cijeli Zadar plaža: stranci u čistom moru uživaju i na rivi, pa kod Morskih orgulja...