U vrijeme recesije otkazi su postali svakodnevica. I premda je gubitak posla mač nad glavom mnogih, najveći stres pada na leđa vodećih menadžera, koji danas jesu, a sutra nisu. M. M. bio je perspektivan kadar. Velika inozemna tvrtka u kojoj se zaposlio kao komercijalist iznimno je puno u njega ulagala – u pet godina popeo se do mjesta direktora.
Sve se srušilo preko noći
Jedino je on poslan u MBA, najprestižniju regionalnu poslovnu školu na kojoj godina stoji 40.000 eura. Radeći i 16 sati dnevno, pa još i noćima u svome domu, u jednom danu bi zbog posla posjetio i tri države. Svoje dvoje male djece viđao je puno manje nego što bi roditelj to trebao, ali bio je potpuno predan poslu, zadovoljan što obitelji može pružiti sve. Ni u jednom trenutku nije mu ni moglo pasti na pamet da će dobiti otkaz. A baš to se dogodilo. Mjesec i pol dana nakon što je dobio paket dionica društva vrijedan nekoliko milijuna eura.
Kao grom iz vedra neba.
– Bio sam u šoku. Karijera mi je išla uzlazno, da bi preko noći nestala. Najgore mi je bilo kad su mi uzeli laptop. Nisam stigao iz njega izvaditi ni osobne podatke – u nevjerici priča 36-godišnji Zagrepčanin M. M. Nakon podjele poduzeća na tri dijela, novom nadređenom bio je trn u oku: bio je profesionalno jači od njega.
– Predsjednik uprave nije mi mogao pogledati u oči. Kazao je, nisi ti kriv, nečija je glava morala pasti, ti si najmlađi – govori M. M. tri mjeseca kasnije. – Kad ostaneš na cesti, mala slova u ugovoru iznimno su bitna – dodao je – pa su utvrdili sporazumni raskid radnog odnosa.
Sedam dana bio je izgubljen. Djeci u dobi od dvije i pet godina bilo je čudno kad je vratio službeni automobil. Kazao im je da će kupiti novi.
– Pred djecom sam se morao smijati, a plakao bih. Supruga i ja noćima nismo spavali. Počeli smo strahovati da će nam djeca biti gladna. Već sam se vidio kako od prijatelja tražim sto eura. A digli smo kredit za kuću na moru.
Razgovori za novi posao priča su za sebe. U jednoj je tvrtki prošao tri kruga, izradio joj vrijedan elaborat – i ništa. U nekima su uzmaknuli pred njegovom (pre)kvalificiranošću (diplomirao je ekonomiju, strojarstvo, poslovnu akademiju, govori engleski, slovenski...).
Radio bih bilo što
– Što da im kažem – oprostite što govorim engleski? Pa radio bih i za 500 eura – smijući se govori danas.
Tri duga mjeseca trajala je agonija, da bi napokon sretno završila. M. M. dobio je posao – plaću i uvjete bolje nego u staroj tvrtki. Upravo je primjer tog visokopozicioniranog menadžera obrazac koji valja slijediti nađete li se pod stresom zbog otkaza. Odustajanje i padanje u očaj i depresiju ne dolazi u obzir. Najbolji je recept za povratak u kolotečinu traženje novog posla i vjerovanje u uspjeh.