Glumac K. M., prvak drame gradskog kazališta, uživao je ugled i slavu kazališne zvijezde. Bio je stasit, markantnog lica i otmjenog ponašanja. Glas mu je imao boju nalik “nikotinskom timbru”, što je davalo poseban karakter njegovim ulogama. Uspijevao je ostvarivati ono, za glumce posebno važno poistovjećivanje publike s likom kojeg je s nevjerojatnom lakoćom tumačio. Pamtili su ga kao fascinantnog Hamleta , nenadmašnog Raskoljnikova, neponovljivog Mersaulta iz Camusova “Stranca”. Bio je svjestan svojih vrijednosti. Tajno se govorkalo o njegovim preljubima i rastavama te pokušaju zavođenja maloljetnice. Iako je na sudu bio oslobođen optužbe, taj je slučaj bacio sjenu na sve ono što je mukotrpno iz dana u dan radio, stvorivši nekoliko zaista sjajnih i božanstvenih uloga po kojima će ga svi pamtiti.
U punoj snazi, na vrhuncu karijere, primivši gotovo sve nagrade i priznanja, iznenadio je kolege i publiku izjavivši u povodu svog pedesetog rođendana kako je odlučio napisati i postaviti na scenu monodramu. Svi su tu vijest prihvatili s oduševljenjem kao prirodnu potrebu izuzetnog glumca da sumira svoje bogato iskustvo i izrazi ga kroz formu osobnog shvaćanja teatarske umjetnosti. Premda je bilo i onih koji su među sobom govorili kako se zapravo radi o hiru jednog razmaženog glumca koji se hoće dokazati i kao pisac.
Mislio je u sebi kako nema više puno vremena. I ubrzano je počeo s radom na monodrami “Premijera”, koja je stavljena na repertoar, a on dobio termine za čitače probe i generalku. Ubrzo se počelo nagađati kakvu to monodramu K. M. priprema. Interes za “Premijeru” rastao je sve više. Mnogi su kolege iz teatra s nestrpljenjem čekali da otpočnu probe. K. M. nije krio zadovoljstvo zbog radoznalosti koju je pobuđivala njegova monodrama. Godila mu je mistifikacija oko projekta, čemu je na stanovit način i sam pridonosio. Zabranio je pristup probama, a opravdavao se da želi potpuno osjetiti čaroliju praznog prostora, praznog teatra bez ijednog gledatelja. Za scenu su mu bila potrebna samo dva rekvizita; drvena stolica i električna žarulja bez abažura što je visjela na dugačkoj žici po sredini pozornice.
Vijest o neobičnoj predstavi slavnog glumca ubrzo je zainteresirala širu kazališnu javnost. K. M. bio je svjestan rizika svojeg projekta. Znao je da na određen način svojom predstavom stavlja na kocku sav svoj dotadašnji glumački renome. Ulog je bio velik. Ali K. M. je snažno osjećao potrebu da ovaj put ide do kraja. Premda ga je povremeno hvatao strah da neće na vrijeme ostvariti svoju ideju. Monodramu su činili odabrani fragmenti iz djela onih pisaca koje je K. M. posebno volio, Shakespearea, Dostojevskog, Sartrea, Camusa... ti su fragmenti bili, kako je objašnjavao, “uzglobljeni” u njegovo životno iskustvo. Kroz tu svojevrsnu simbiozu literature i stvarnosti htio je izraziti svoje osobno poimanje teatra kojemu se potpuno predavao, koji je neštedimice igrao, koji je obožavao i prezirao, u koji je vjerovao i sumnjao, koji je volio i mrzio, bio njime zanesen i razočaran.
Kao što je čuvao svoj intimni svijet od radoznalih znatiželjnika, gotovo panično čuvao je tajnu svoje monodrame, ali nije se mogao izolirati tako kako je želio. Ipak bi netko, slučajno ili ne, upao na probu a, kad bi se on zaderao na sav glas, vrata bi se zatvorila i on bi onda nastavio u sebi izgovarati tekst u strahu da tkogod ne čuje i poslije proširi među kolegama što on to radi. Kao što je čuvao svoju monodramu, tako je potajice čuvao tajnu da je prešao na vegetarijansku i ekološku prehranu te kako je u nekoliko posljednjih mjeseci posjetio dva tri alternativca i jednog vidovnjaka, a na tržnici pronašao jednu piljaricu koja mu je donosila zdravo povrće iz svog vrta. Sjedio je mirno, bez gestikulacija. Bio je siguran da će na taj način ostvariti ono što je naumio. No, uza sav napor, odlagao je taj posljednji čin, tu svojevrsnu inventuru života i umjetnosti.
Zaista, kamo mu se žurilo? Dan prije premijere, na generalnoj probi, K. M. tražio je da se zaključaju sva vrata gledališta. Mladi se glumac, koji mu se istinski divio, skrio u ložu nedaleko od pozornice. U mraku, pritajen, radoznalo je promatrao.K. M. je stupio na scenu. Postavio je stolicu nasred pozornice. Žarulja je osvjetljavala njegovu stasitu figuru. Šetao se prostranom binom ne govoreći ništa. Kad je mladi kolega pomislio da će monodrama biti samo obična glumčeva ekshibicija, nijemi teatar za zavedenu i prevarenu publiku, K. M. je počeo govoriti. K. M. je oduvijek sanjao o ovom trenutku i šapatom izgovarao:
– Vidim ptice, kako dolaze na moj prozor očekujući moje darove, dolazi mnogo ptica, mnogo vjerne publike koju ne smijem iznevjeriti. Glumeći, u jednom je trenutku napustio scenu. Pozornica je nakratko ostala prazna. Čuo se samo glumčev glas koji je praznoj sceni davao gotovo jeziv izgled. Kada se ponovno vratio na scenu, kretao se iz dna bine. Bio je gol do pasa. Stao je ispod žarulje. Govorio je mirno i polagano. Povremeno je podizao ruke kao da je na raspeću. Pod škrtom svjetlošću žarulje isticala su se rebra njegova snažnog prsnog koša što se nadimao polaganim dubokim disanjem. Kad je sjeo na stolicu, iznenada je osjetio jaku bol u želucu. Zatim u sredogruđu. Znojio se. Nastavio je izgovarati tekst promjenljivom jačinom glasa. Grčevi na licu izražavali su intenzitet bola. Mutilo mu se u svijesti i očima. Počeo je nerazgovijetno šaptati i prigušeno stenjati. Tijelo mu se nagnu naprijed kao da se klanja praznom gledalištu. Zatim svom težinom padne na pod. Tup udarac odjeknu pozornicom. Mladi glumac skriven u loži, oduševljen predstavom, spontano zaplješće. Zvuk se pronio praznim gledalištem nalik lepetu krila ptice zloslutnice. Tijelo glumca ležalo je nepomično na pozornici. Ah, kakav kraj!