Od svađe dvojice braće do prave hit destinacije na Jadranu. Za put do plaže ne pomažu ni Google karte

Znala je dobro Isabella Viola Lindblom, švedska manekenka podebljeg novčanika, što izabrati za mjesto za život kad je odlučila naseliti i sebe i kokoši na Jaz, otok za koji je, rastjerujući sve posjetitelje, ustvrdila da je njezin i da je ondje jer se u Hrvatskoj može činiti što te volja. Komentiramo to u Zečevu Rogozničkom, gledajući k pedesetak metra udaljenom nenastanjenom zelenom otočiću nasuprot mjesta.

Svugdje bos

Na kopnenoj strani nalazi se Skrivena plaža, otkriva nam njezino ime Google karta. Uz Jaz je privezan brodić jer samoproglašene vlasnice više nema pa se na otočić može doći. Na plaži na kopnu tek je troje kupača. Svejedno, dalje od njih ostavljena su na rezervaciji mjesta pod suncem nečija četiri ručnika. Da do plaže vodi put preko privatnog posjeda, vidimo na postavljenoj ploči iza koje je parkiran automobil čeških registarskih oznaka.

Zemljište je mještanina iz Zečeva Rogozničkog, saznajemo kasnije u starome dijelu sela u kojem je, kada je došla na ovo područje, u unajmljenom apartmanu prva dva dana provela i manekenka. Tu se nalazi podosta starih kamenih kuća, što naseljenih što pustih, te krilo aviona srušenog u Domovinskom ratu na kojem su napisani legendarni povik mladoga branitelja Filipe Gaćine "Obadva, obadva su pala" te "Zečevo, 20. rujna 1991. godine". Ispred svoje kuće dočekuje nas vitalna Veka Zajc pa s njom idemo prošetati selom u kojem se apartmani mogu unajmiti za 40 do 60 eura, dok su kuće za odmor s bazenima, kakvih je ovdje devet, skuplje. Selo nema trgovinu, već dva puta tjedno dolazi pokretna. Kruh se dovozi svako jutro.

– A zimi bude kako se siti – kaže Veka. Nasuprot "klupe za tračanje", gdje predvečer mještani malo sjednu i pretresaju dan, stogodišnja je kamena kuća Darije i Luke Pajića u čije dvorište mi skrećemo, baš kao i turisti koji k njima dolaze po vino i maslinovo ulje. I Veka i Darija djevojačkog su prezimena Živković pa od njih doznajemo kako je, prema predaji, nastalo cijelo mjesto. Nekoć su se davno tu naselila dvojica braće Živkovića, stvarali potomke, a onda su se gadno posvađali i podijelili na dva plemena – Bohurina i Laurenta – koja su bila toliko u zavadi da jedni drugima nisu pomagali ni kad je trebalo pokojnika pronijeti kroz selo do posljednjeg počivališta.

Poslije su generacije nastojale ublažiti podjelu pa sad Veka i Darija, čije se kuće nalaze na području suprotnih tabora, skupa sjede na klupi za tračanje. U novije doba, ono koje Veka pamti, selo je bilo sirotinjsko, i dok nije bilo Jadranske magistrale, iz njega se moglo samo brodom ili pješice. U selu je bio čovjek kojeg su zvali Pensa i koji je sve vrijeme na svim relacijama hodao bos, dok nije dobio čizme koje nikada nije skidao s nogu pa je u njima i spavao. U lučici u kojoj je pristajao brod za Primošten – kamo je kozjim stazama bos išao Pensa i stizao prije broda – danas je uzgajalište ribe pa tu možete kupiti, na primjer, svježeg brancina za 60 do 80 kuna, ovisno o veličini. Nekoliko koraka od uzgajališta mala je šljunčana plaža.

– Da nije bilo uja, teška bi glad ovdi vladala. Gojili smo ovce, sadili žito, leću, bob... Da se preživi i dođe do ribe, bacale su se mine u more, iako se to ne smi. Nekad su selom išle ovce i tovari, danas auti i motori. Poslidnju je ovcu i tovara u selu ima naš 96-godišnji slipi susid. Sad više ne može ni on – kaže Veka Zajc. Preokret, odnosno život, dogodio kad se radila magistrala, no s obzirom na to da je u Zečevu Rogozničkom bila velika vojarna vojske iz propale države, o turizmu se nije moglo ni razmišljati pa je jedna mještanka onoga tko ovamo zaluta dočekivala povikom "Zona militare". Nakon Domovinskog rata počele su prve natruhe turizma.

Makadamske uličice

Danas je Zečevo Rogozničko destinacija za obiteljski turizam koji su otkrili stranci – Nijemci, Česi, Poljaci, Skandinavci... Uske, često makadamske uličice, vode kroz selo no morate znati kamo ćete jer ovdje ne pomažu ni Google karte.

– Tražimo plažu, ne znamo kako doći – zbunjeno nam govori četvero turista iz Poljske pokušavajući pronaći put do mora kojeg vide, a ne mogu mu prići. Mi smo se uspjeli do nekih plaža "probiti", no onu ispod hotela Life najlakše smo našli. Sudeći po broju ljudi na njoj, nismo bili jedini.

OCJENE

POREDAK