Dok iz bočice uzimamo tabletu i gutamo je s malo vode, i ne pomišljamo da ljudi slično rade čak tri i pol tisuća godina. Prve tablete, naime, načinjene su 1500 godina prije Krista. Kao i mnoga druga, i ovo je otkriće vjerojatno nastalo slučajno dok su tadašnji liječnici vagali i odmjeravali količinu ljekovitih supstancija koje mogu dati bolesnicima. Ljudi su pokušavali liječiti bolesti otkad je svijeta i vijeka, a dugo su se vremena u liječenju koristili uglavnom biljkama.
Dijelove biljke izravno su nanosili na tijelo, a neke su morali gnječiti, drobiti, kuhati ili izvlačiti iscrpine u tekućem stanju. Kasnije su nadošli na ideju da suhe dijelove biljke mrve i tako dobivaju ljekovite supstancije. U drevnoj Asiriji klinastim su pismom na glinenim pločicama zapisani brojni recepti za pripravu biljnih lijekova. Među postupcima za pripremanje lijekova spominje se i mrvljenje u prah različitog sjemenja, biljnih smola i lišća. Asirci i Sumerani takve su mješavine, da bi ih lakše popili, otapali u pivu.
No, prvi spomen nečega što bi se moglo podvesti pod današnji pojam tablete ili pilule datira u vrijeme starih Egipćana, 1500 g. pr. Kr. U 400 metara dugu papirusu, nazvanom Ebersov papirus po čovjeku koji ga je 1817. godine otkrio, navodi se opis čak 800 tadašnjim liječnicima poznatih biljaka i njihovih pripravaka, uključujući i tablete. U prah smrvljene ljekovite dijelove biljke ili neke druge aktivne sastojke staroegipatski bi ljekarnici miješali s tijestom, medom ili masnoćom te bi među prstima oblikovali male loptice, odnosno prve tablete. Te su prve pilule nerijetko sadržavale i šafran, mirtu, cimet, različite smole i biljni prah.
Nije poznato kako su Egipćani zvali te ljekovite kuglice, no zna se da su ih izrađivali i Grci, a oni ih nisu propustili imenovati – zvali su ih “katapotia”, što u prijevodu znači “nešto što se mora progutati”. Kao i ostala grčka znanja, i znanje liječenja Rimljani su preuzeli od Grka. Sama riječ pilula pripisuje se Pliniju Starijem (23. - 79. godine), antičkom piscu i uglednom znanstveniku.
U rimsko su se doba pilule koristile u različitim oblicima i veličinama, plosnate i okrugle, malene, ali i tako velike da su ih bolesnici s mukom gutali. Srednjovjekovni su ljekarnici pronalazili različite načine kako da tablete “obuku” kako bi lakše klizile niz grlo i kako bi bile manje gorke. Umakali su ih u različite skliske i slatke tvari, na primjer u med ili u različite pripravke od mirodija, u gumu i u šećer.
Kasnije su počeli tablete presvlačiti i tankim slojem zlata ili srebra. Tako su znatno povećali njihovu cijenu, pa su si takvo liječenje mogli priuštiti samo bogataši. Istodobno su i posve umanjili djelotvornost tableta, jer se zlato nije otapalo u probavnom sustavu te je tableta – neprobavljena – izlazila iz probavnog trakta.
Običaj oblaganja ponekih tableta zlatom i srebrom zadržao se prilično dugo, gotovo do 19. stoljeća. Dr. Paul G. Unna, dermatolog iz Hamburga, prvi je 1884. godine upozorio na činjenicu da nipošto nije svejedno čime su obložene tablete, jer to može umanjiti pa i posve blokirati djelotvornost pilula. Njegov je rad donio poticaj farmaceutskoj industriji da otkriva nove, inovativne materijale za oblaganje tableta.
Više na PLIVAzdravlje.hr