Glasovne poruke nisu novost, pojavile su se prvi puta 2013. godine na WhatsApp aplikaciji za komuniciranje, ali popularnost su doživjele prošle godine s početkom pandemije kada se ljudi nisu mogli viđati uživo, pa su, kako bi si prepričali dan i razne situacije, slali glasovne poruke.
Za svoju popularnost mogu zahvaliti i milenijalcima kojima je to još jednostavniji način komuniciranja od poziva i tekstualne poruke - glavni razlog je strah i anksioznost koju mladi danas osjećaju kada trebaju obaviti poziv, tvrde psiholozi. Pa kako im onda nije nelagodno slati glasovne poruke, opet ih druga osoba čuje, pitate se? Stvar je u kontroli koju imaju. Glasovnu poruku mogu snimati bezbroj puta, preslušati prije nego pošalju i izbrisati ako nisu zadovoljni sadržajem ili svojim tonom.
Osim pošiljatelja, i primatelj ima kontrolu nad time kada će poslušati poruku i kada će odgovoriti - može dobro razmisliti o tome što će reći. Putem telefonskog poziva sve ovo je nemoguće kontrolirati jer je razgovor nepredvidiv. Osim toga, jasno se čuje ton i način komuniciranja, pa nema nesporazuma oko toga što je netko htio reći.
"Za mene je to jako dobar način komuniciranja i voljela bih kada bi Microsoft Teams i Slack uveli istu opciju", kaže stručnjakinja za odnose s javnošću, Jasmine Grantnon za Metro.
Još jedan razlog zašto je ovakav tip poruka popularan je jednostavnije formiranje poruke - umjesto da pišete ručno nešto što se dogodilo ili što trebate nekome reći, vi jednostavno upalite snimanje i pričate. Ne morate držati uređaj, pa nekome možete poslati poruku dok vozite, dok radite za računalom, hodate ili trenirate. Daniel Mascaranhas, stručnjak iz ExplorersWeb kaže da glasovne poruke pružaju slobodu izražavanja ljudima jer se ne mora paziti na gramatičke pogreške i interpunkcijske znakove.
Zašto svatko drugačije reagira na cjepivo? Evo što kažu stručnjaci:
Ipak, dok mnogi obožavaju ovaj oblik interpersonalne komunikacije, ima i onih koji ga ne mogu podnijeti. Psihologe je pomalo začudila i teorija kojom se mnogi vode - vole poslati glasovne poruke, ali ih ne vole primati jer im se jednostavno ne da nekoga slušati minutu, dvije kako priča pogotovo ako se ne zna izražavati, pa često upotrebljava poštapalice poput 'ovaj', 'ovoga', 'kako se zove'. Osim toga, neki smatraju i da je sebično i egocentrično pričati u mikrofon nekoliko minuta o sebi i očekivati da netko to sluša.
Jenny, financijska savjetnica iz Londona, otkrila je psiholozima za Metro da je sama sebi zabranila slanje ovih poruka jer je toliko prijateljima dosađivala da su joj prestali odgovarati. "Znala sam poslati dugačke poruke i svi su mi rekli da pretjerujem. Mora biti neka granica, ne možemo slati ljudima baš sve što nam dođe na um. Ponekad to nije uredu prema okolini. Imam pravilo, sada, da im šaljem takve poruke samo u iznimnim situacijama kada baš nikako ne mogu tipkati."
U istraživanju se našlo i onih koji smatraju da slanjem glasovne poruke pokazuju empatiju prema prijateljima te da imaju mogućnost umiriti nekoga, pružiti podršku i pokazati bolje razumijevanje nego što je to moguće tekstualnom porukom.
Mnogi smatraju i da su glasovne poruke olakšale doba pandemije i razdvojenosti jer je bilo lakše čuti glas bliskih osoba kada već nije postojala mogućnost viđanja. I zaista je tako, tvrde stručnjaci. Ovaj način komunikacije nas zbližava, povezuje i budi u nama razne pozitivne emocije.
Pogledajte prizore s Velesajma: U Hrvatskoj gotovo milijun cijepljenih prvom dozom